Bila je to još jedna utakmica puna avanture, a inače svaki moj odlazak bilo u Split, ili negdje drugo gdje igra Hajduk bio je prava avantura. Ovaj puta bio je to Levski, sezona 1999/200 Kup UEFA, 1. kolo. Nije bilo neke euforije za utakmicu, tako da sam se već pomorio s činjenicom da neću na utakmicu. Noć prije utakmice sam sjedio s prijateljem u kafani, pa sam mu se žalio da niko neće da ide u Split na utakmicu, On mi je rekao da bi on išao, ali mora raditi i sutra u kafani. I onda kaže hajde dat ću ja auto sinu pa neka te on vozi. Ja sam se obradovao tom prijedlogu, još kada je mali odmah pristao dogovorili smo se naći ujutru oko 9 u kafani gdje radi prijatelj. Nazvao sam prijatelje u Split da javim da dolazim, pa smo dogovorili gdje će mo se čekati.
Ja sam ustao puno ranije i popio kavu, spremio rekvizite i odmah navalio da idemo. Uglavnom ubrzo smo i krenuli, naravno s navijačkim pjesmama, a usput smo stali u Čapljini da popijemo piće. Granicu smo prošli bez problema, a negdje kod Ploča stopira dečko sa zastavom Hajduka. Bilo je to malo prije kultne kafane Kod teta Olge, pa smo mu stali. Dečko se iskrcao s broda i žuri na utakmicu, a inače je s Pelješca. U to ime stali smo već u Teta Olge na piće, a naš put se sastojao uglavnom od stajanja po kafanama. Popilo se poprilično, sreća pa vozač nije pio inače ne bi došli ni do granice, a ne do Splita. Čim smo došli do Splita požurili smo do Mertojaka gdje smo dogovorili da se nađemo s prijateljima iz Torcide. Tu smo se kratko zadržali, a u auto je ušlo njih još petorica, pa nas je tada bilo osmero na putu prema Rivi.
Utaborili smo se u jednom dućanu gdje smo pil pivo i navijali. I jedan među nama nije imao ništa bilo na sebi pa smo ga malo zadirkivali. On je ne razmišljajući ustao i popeo se na jedan balkon na kome je vidio tregeraču, te je slavodobitno obukao. To je izazvalo ovacije i još veću ludnicu. Ostali smo tu do par sati prije utakmice, a onda smo sjeli opet u auto, a sada nas je već bilo slovom i brojem 11. Moj vozač nije smio voziti i samo je ponavljao ubit će nas stari ako nešto bude golfu. Naravno, mi se nismo obazirali na njega, p smo se nabili ko sardine i krenuli prema Poljudu. Ljudi su u čudu gledali auto i pravo je čudo da nas nije zaustavila policija. Došli smo negdje u neko naselje blizu stadiona, pronašli parking i krenuli ka Poljudu. I onda iz nekog dućana čujem da me neko zove. To su bili navijači iz Čapljine s kojima smo ujutru pili piće, i oni su bili u elementu kao i mi, naravno svi osim vozača kome je to bilo prvo gostovanje, a poslije će se ispostaviti i zadnje.
Tako veseli smo krenuli ući na sjever koji je već ključao. Moj mladi vozač bio je u nekom čudu, a mi smo bili u navijačkom transu. Hajduk je kao i uvijek imao pravu potporu s tribina, i svi smo očekivali pobjedu. Nažalost utakmica je završila bez pogodaka, a valjalo se vratiti u Mostar. Povratak je bio sličan odlasku, našeg pomorca smo negdje izgubili, ali to nije bio razlog da ne stanemo na nekoliko mjesta popiti još koje pivo. Tako se povratak odužio, pa smo u Mostar stigli tek oko 4 ujutru, a onda je moj vozač rekao Hvala na svemu, ali nikada više s tobom na utakmicu.
HERCEGOVINA.in
