Bili su to ludi dani, ali i lude noći. Rat je još uvijek trajao, ali nalazilo se načina da se ode na utakmice u Split, pogotovo one kada je gostovao Dinamo. Te sada već davne 1993 Dinamo se zvao Croatia, a na utakmicu smo krenuli dan ranije. U automobilu koji nije bio ni registriran bilo nas je trojica. Zvuči čudno ali u ta vremena se moglo i s autom bez registracije preći granica, danas ne može ni sa putovnicom. Ali mi tada nismo imali problema sa registracijom već sa vojnom policijom. Naime jedan od nas je između odlaska na smjenu izabarao odlazak na utakmicu i zaustavila nas je vojna policija negdje iza Gruda prema Imotskom. Uglavnom jedan od policajaca je vikao na nas jer ko mi idemo na utakmicu, a rat traje. Umjesto da budemo u rovu mi pijemo i zajebajemo se. Uzeo je dokumente i otišao do auta i pomislili smo da će otkriti da kolega nije otišao na smjenu i sigurno se tada ne bi dobro proveli. Drugi vojni policajac je srećom bio navijač Hajduka i nekako je umirio kolegu i rekao da nas pusti na miru. Nakon svega i taj je popustio i mi smo prošli, a na granici nismo imali nikakvih problema. Neki naši su tada bili aktivni vojnici u HV, pa smo se dogovorili s njima da ćemo doći da skupa idemo na utakmicu. Dogovor je bio da noćimo u vojarni na Lori, a da noć provedemo mantajući po Splitu. Tako je i bilo mi naoružani šalovima i dresovima, a dvojica kolega u maskirnim vojnim uniformama i za nas koji smo došli iz Hercegovine fešta nad feštama. Iskreno ne sjećam se najbolje ni kako smo se vratili u vojarnu, ali znam da sam se ujutru probudio u vojnoj spavaonici s jakom glavoboljom.
Ipak činjenica da je taj dan utakmica i adrenalin koji je vladao nama odnio je bol, a kako se klin klinom izbija mi smo ubrzo opet okrenuli po pivu. Taj dan nam je odnio misli od rata i ružnih stvari. Na ulicama Splita su se već počeli okupljati navijači. Sve je mirisalo na velike utakmice prije rata. Naišli smo na još naših koji se dokopali Splita, a jedan od njih je čak bio zapovjednik kolegi koji je zbog utakmice propustio smjenu, pa ga je onako u piću pošteno izgrdio. Iz te kože se nije, a kolega mu je rekao: Ma samo neka Hajduk dobije a ti me pošalji u zatvor. Na te riječi on se naježio i rekao da će mu oprostiti i srediti da prođe bez kazne, ali drugi puta da ne ide bez javljanja.
U to ime smo popili još nekoliko piva i polako krenuli prema Poljudu. Ako me sjećanje ne vara bio je radni dan u tjednu, ali svjedno su rijeke navijača išle prema stadionu. Pjevalo se i klicalo Hajduku uz koju domoljubnu pjesmu i pogrdne riječi upućene neprijateljima. Na sjever smo ušli dosta rano i navijački kop se počeo puniti, da bi se na kraju i ispunio, a većina je navijača imala bile zastave. Kako je to bilo golemo u to vrijeme. Evo dok ovo pišem ježim se pri pomisli na te trenutke. Hajduk je bio dobro složen te sezone sa Ivanom Groznim na klupi. Igrali su Andrijašević, Miše, Kozniku, Mornar, Rapajić…Upravo je ovaj zadnji postigao pogodak odluke i bacio u trans Poljud. Njegov trk prema sjeveru nikada neću zaboraviti. Do tada je Hajduk dva puta vodio, a Croatia poravnavala. Rapajić je ušao kao zamjena i pogodio, a posao je dovršio Mornar. Aktuelno momentu tada je za bile igrao i Računica koji je i danas pokazao i dokazao koliki je navijač i prijatelj Hajduka. Nakon utakmice znali smo i proslaviti pobjedu, pa se nekako nakon svega i vratiti u Hercegovini. Moram napomenuti da su nam prijatelji u vojarni ulili gorivo za povratak, jer smo mi svoje novce potrošili na neko drugo gorivo.
Evo danas nažalost niti jedan od nas nije u Splitu da pomogne Hajduku. Godine i obveze su učinile svoje, ali smo srcem uz bile i želimo da danas pruže igru kao taj dan 1993 godine i onda rezultat neće izostati. Te godine Hajduk je osvojio naslov, pa neka se to ponovi i ove godine.
HERCEGOVINA.in
