U Domanovićima, među breskvama i vinovom lozom, živi priča kakva se danas rijetko susreće. Dok mnogi u mirovini biraju odmor, 75-godišnji domaćin iz ovog hercegovačkog mjesta i dalje svakodnevno radi – na zemlji koju godinama sam obrađuje.
Brine o oko 300 stabala voćaka, održava dva vinograda i sav urod prodaje na tržnici. Njegovu inspirativnu priču zabilježio je video-novinar Glasa Hercegovine Mario Brkić.
„Jučer mi je bio rođendan, napunio sam 75. Radim pomalo, od 12 do 3 – tri sata su mi sasvim dovoljna“, kaže kroz osmijeh, pokazujući voćnjak koji sam njeguje već godinama.
Iako je prije sedam godina imao ugrađene bypassove, zdravlje mu, kaže, još uvijek dopušta aktivan život. „Bog hvala, nemam na što žaliti. Radim koliko mogu i koliko mi odgovara.“
Voćarstvo traži znanje, strpljenje i upornost
U voćnjaku trenutno ima oko 90 stabala breskve, među kojima su sorte Redhaven te rane i kasne vrste koje dozrijevaju u različitim razdobljima. Dio nasada star je sedam godina, dok je ostatak posađen naknadno, kako se proizvodnja postupno širila.
Najveći problem hercegovačkih voćara, ističe, često nije ni suša ni vrućina, već led. Ove godine upravo je led gotovo u potpunosti uništio rod.
„U ožujku i travnju kad udari led, nema ploda. Možda sto kila na dvjesto bresaka – gotovo ništa“, kaže.
Unatoč svemu, ne odustaje. Posao uključuje rezidbu, zaštitu stabala od kovrčavosti lista, prskanje bakrom, održavanje tla i uklanjanje trave.
„Treba znati koju granu ostaviti, a koju odrezati. Nešto naučiš iz iskustva, a nešto ti objasne i u poljoprivrednoj apoteci“, dodaje.
Prodaja na pijaci i borba s uvozom
Voće i grožđe prodaje na tržnici u Čapljini, gdje se, kako kaže, domaći proizvod uvijek prepozna. Ipak, tržište je sve zahtjevnije zbog velikog uvoza.
„Uvoze sa strane i ubiju nas. Žalosno je da naši proizvodi ostaju, a uvozni se kupuju“, govori bez gorčine, ali s realnošću dugogodišnjeg iskustva.
Cijene se gotovo ne mijenjaju – grožđe prodaje po 1,5 marku i ove i prošle godine, dok su troškovi proizvodnje stalno u porastu. Mehanizacija mu je donekle olakšala posao, ali sve i dalje zahtijeva vrijeme, naviku i upornost.
„Sve stariji rade, mladih je malo“
Svjestan je da mlađe generacije rijetko nastavljaju ovakav način života.
„Teško će mlađa raja ovo raditi. Gdje god dođem, sve stariji rade. Malo je mladih“, kaže.
Živi sa suprugom i kćeri, dok su dvije kćeri već udate. Rad, proizvodnja i prodaja voća daju mu osjećaj smisla i, kako sam kaže, čuvaju zdravlje.
„Mi smo ovdje naučili raditi. I najvažnije je da ne ostaje“, zaključuje.
Na kraju ove hercegovačke priče ostaje samo jedna želja – da mu zdravlje i snaga potraju još dugo, kako bi, koliko god može, ostao na svojoj zemlji, među voćkama i vinogradima koje s tolikom ljubavlju njeguje.
