U centralnom dnevniku HTV-a prije par večeri sportski prilog započinju s riječima naš Bojan Bogdanović najbolji u pobjedi svoje momčadi. Slično ili s još više emocija pričali su i pisali u medijima Lijepe naše o Marinu Čiliću, Mirku Aliloviću, Nikici Jelaviću, Igoru Karačiću, Marinu Mariću, Marinu Šegi, Ćamili Mičijević, Anđelu i Ivanu Kvesiću, Franji Arapoviću, da ne nabrajamo sve one koji su nosili i još nose dres Hrvatske reprezentacije. I sve dok pobjeđuju oni su za Hrvatske mas medije naši, nigdje ni riječi o tome da su u stvari oni svi iz Hercegovine.
Sada kada je nacija u euforiji nakon bronce rukometašica i u iščekivanju nastupa na SP u Egiptu malo gdje ćete čuti nešto protiv Hercegovaca. Taj arsenal se čuva za neko predizborno vrijeme. Priča o Hercegovacima u Hrvatskoj tada je top tema u mas lijevim medijima, premda zagovornici tih tema znaju istupiti i zabiti nos tamo gdje mu nije mjesto kao jučer Stjepan Mesić. Čovjek je to koji je dobio izbore dva puta , a kampanja mu se zasnivala na animozitetu prema Hercegovcima u Hrvatskoj. Nažalost to je istina, i nažlost ima još onih koji mu ustupaju medijski prostor da priča o onome o čemu nema pojma.
Ovaj tekst ne ide u svrhu nikakvih podjela. Hrvati su Hrvati bez obzira gdje žive i rade. To se pokazalo puno puta, pa i sada za vrijeme razornih potresa na Baniji. Nema mjesta u Hercegovini koje nije organiziralo pomoć, i to će nastaviti sve dok pomoć ugroženima bude potrebna.
Nažalost, dok postoje Mesić i njemu slični pričat će se o “podjelama” koje postoje samo u glavama onih koji se ne mogu pomiriti da bivša država više ne postoji, i da su Hrvati svoji na svom bez obzira gdje žive. Hrvati iz Hrvatske i Hrvati iz Hercegovine su isti narod, kako u dobru, tako i u zlu. Među Hrvatima nema podjela na Vaši i naši, i oduvijek su bili jedno i zajedno.
