Sjedoh u hlad stoljetne murve. Stara kuća, slamarica, nekad dom mog oca, i sad je tu, iako urušena krova, s velikim rupama u zidu, već odavno bez vrata. Napuštena. Sklopih oči, naslonih se na ispucalo deblo.
Pokušah u mislima oživjeti scene iz prošlog vremena koje mi ispripovijeda djed.
Vjetar mi poče pričati kroz pukotine oronulog zida slamarice:
Čuje se svirala usamljenog pastira, pomiješana s tutnjem stapa i pjesmom stopanjice. Širi se miris surutke i mlaćanice i kukuruzova kruva u naćvan nakuvanog, a na siniji komad ječmene pogače. Na srid kuće ognjište, a u lugu skriveno zaprećano jaje – dičija smicalica najmlađem kažnjeniku koji bude stica vatru: kad jaje pukne bit će sritan što još ima oči!
Lisa, spretno ispletena, s nje vise komaštre, na njima bakreni kotlić pun varenike. Sač u kutu čeka vridne ruke, a ožag, maše i pala do njega položene i sadžak crn od plamenih jezika. Na zidu dolap za čanjak i drvene kašike. Za sinijon složene ćemlije i didov tronožac.
Iz ambara stopanjica vadi repačon brašno za puru s lučenicon za težački ručak.
Žuljevitim, grubim rukama prosijava brašno. Na glavi joj šudar, a ispod njega viri vinac debeli pletenica. Bili se košulja, ispod nje košuljak sa šarenim zašaknicama.
Jačerma, od crne vune otkana, štiti leđa od brimena i užeta.
Kotula cigovana sa čipkom, pokriva je svilena kecelja s nutarnjim džepom napuvanim od kocke šećera, komadića ćuptera i suve smokve svezane u rupcu.
Na nogama joj čarape s podvezom, terluci i opanci. Opanci kljunaši od kože sa ubiljenom oputom privezani obuvačom. O vratu joj jedini ukras crni đerdan, a dukati u baulu spremljeni za nediljne mise.
Did u dvorištu nakrivija fes na glavi i otkiva staru kosu jednoličnim udarcima čekića. Na njemu modrače s gajtanom urešene, a opanci od najbolje kože načinjeni. Zareva magare kod letve pod teškim tovarom od dva burila vode i u trešelju kopilan u pelenjku, a bucet o samaru okačen. Vjetar pronosi lagani šum. To ne šumori lišće, već se njišu koke suvog duvana pažljivo okačene i raspoređene na tavanu iznad lise, čekaju prvu jugovinu da se iz skrivenog tunela izvuče avan i krišom nakrižaju prvi kilogrami duvana kako bi se zaradila koja para za mnogobrojnu dicu.
Gega se uprćena neva pod teškim brimenom drva za večernju vatru, za kojom će biti silo i pričat će se o škriparima i žandarima, o ljudini koji privari žandare pa pronese i proda pune krošnje duvana, o vilama i vukodlacima.
Dica bi šćućurena u kutu gušila kašalj da se stariji ne sjete da imaju slušatelje kojima ništa ne promiče, pa ni bukara s vinom odložena nakon što je obišla krug oko ognjišta. Pjesma, ganga i zvuk gusala bi prigušeno odjekivao selom.
U krošnji zapjeva slavuj. Otvorih oči i čarolija nesta. Sunce je nestajalo za brijegom, a ja pretrnuh jer proteče mnogo vremena od kad sam tu. Požurih i poželjeh se vratiti u prošlost jer tada minute ne značiše ništa, a vrijeme je bilo bogatstvo kojeg svi imadoše na pretek.
Dražana Šimović / radisici.ba
