Što zna želja, šta je nemoguće, pisali su pjesnici o snazi želje.
Želji koja kad obuzme čovjeka, zaboravlja na realnost, zaboravlja na prepreke i na sve nemogućnosti.
No, istina je također da čovjek može ostvariti sve što zamisli uz Božju pomoć. Neovisno koliko to nekome koji gleda sa strane nalikovalo nečijem ludilu i nerealnosti.
Upoznala sam malu sićušnu ženu, imena Zora Mikulić. Iako sitna građom, srcem velikim poput planine Bile iznad njezinog Širokog Brijega i čistim poput njezine rijeke Lištice gdje protiče netaknutim dijelom prirode.
Davno je ta hrabra žena shvatila da uz Svemogućeg nema nemogućeg i probijala sve barijere i zapreke koje su mnogima do tada bile nesavladive, a osobama sa invaliditetom poput nje i nezamisle.
Zora nije marila za svoja tjelesna oštećenja i granice koje je netko drugi postavio već je dignute glave ka nebu kročila uz pomoć Svevišnjeg i ostvarila svoje planove, želje i zamisli.
No, to Zoru nije činilo u potpunosti sretnom dok nije počela pomagati i druge, te uvelike i značajno pridonositi zajednici u kojoj živi.
Vraćala je osmijeh na lica u obiteljima gdje bi se taj osmijeh vrlo rijetko čuo.
Davala je nadu onima koji su je potpuno izgubili.
Ohrabrivala one koji su obeshrabreni od rođenja.
Pružila kruh u ruke onima za koje nitko nije vjerovao da će ga svojim rukama jednom sami zarađivati.
Puno toga je Zora prošla i na svojim leđima iskusila kroz što sve prolaze osobe sa invaliditetom, da su za njih vrata po pitanju socijalnog života i rada, bila uvijek zatvorena
Zora ne samo da je otvorila ta vrata već mnoga druga vrata gdje su osobe sa ivaliditeom pronašle svoju radost i osjećaju se korisnim članovima zajednice.
Ona je uz mnogo toga otvorila kafe bar ” Kutak sreće” u kojima 14 osoba sa invaliditetom ima stalno zaposlenje i teče im zdravstveno i mirovinsko. Uz to još četrdesetak osoba koristi s invaliditetom koristi njihove usluge.
Kao što reče jedan od uposlenih Ivan Sesar: “Nama je ovo promijenilo život.Kad se ustajemo znamo gdje ćemo”
Njihov život je dobio potpuni smisao, što je nemoguće ne uočiti na vječno nasmijanom uposlemom mladiću Boži Lasiću, iz čijeg osmijeha doslovce isijava sreća u “Kutku sreće”. A, sreća ti je brate “zarazna” I širi se na sve one koji su u blizini.
Uz to je Zora omogućila svim tim osobama sa invaliditetom da imaju prijevoz kada idu na sport.
Dovela im je u udrugu i razne stručne osobe da ih podučavaju raznim vještinama, a neizostavni su i sati glazbe uz njihovog omiljenog učitelja Zdene Damjanovića.
Zora ni tu nije stala. Otvorila je prostor za rehabilitaciju, kako bi njeni štićenici imali i to uvijek pri ruci. Taj dio obavlja fizioterapeutkinja Nina Šušak, koja je imala dugogodišnje iskustvo u Reumal Fojnici.
Korisno je pomenuti da svi oni koji žele I trebaju usluge fizioterapeuta mogu ih dobiti u ovom prostoru svakodnevno od 09 do 14 sati.
Sve to uz simboličnu cijenu, a novac od tog ulažu u daljnje projekte.
Zora je bez dvojbe dokazala da je žena čija je želja nadjačala tjelesna oštećenja i ograničenja.
I onda kad misliš da nema izlaza, da sve potonulo, propalo, da je sreća za neke druge. Navrati u “Kutak sreće” mjesto gdje se sanja otvorenih očiju živeći svoj san. I kreni s osmijehom i žarkom željom koja će nadvladati sve prepreke.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
