Nastao je u ratnom vihoru kada je skupina zaljubljenika prkosila ratu i agresiji i osnovala HKK Zrinjski. Zbog toga rata klub nije mogao djelovati u svom gradu, pa se natjecao u Hrvatskoj. Bili su to dani ponosa i slave i dani kada je Marin Topić na skupštini izrekao dobro poznate riječi: Mora biti Zrinjski i mora biti Hrvatski. Klub je u narednim godinama djelovao s više ili manje uspjeha, ali je djelovao i bio dio sportske svakodnevice Mostara i Hercegovine.
Svoj vrhunac klub je postigao osvajanjem naslova prvaka BiH i vječno će se pamtiti prepuna dvorana na Bijelom brijegu, kao i spektakularna proslava naslova. I kada se očekivalo da klub nastavi stazama sportskih uspjeha on je nakon toga naslova počeo tonuti. Iz sezone u sezonu stanje je bilo sve lošije, a u prošloj sezoni klub je dotakao dno i ispao iz društva najboljih. Od tada pa do danas javnost nema pojma što se događa s klubom koji je ne tako davno punio dvorane i slavio naslove. Nije nikakva tragedija ispasti iz lige i natjecati se u nižem rangu, ali više od toga boli šutnja odgovornih. Suviše toga je uloženo i dano da se klub šapatom ugasi i da ostane samo uspomena onim istinskim prijateljima i navijačima a njih i nema baš puno. Prijatelji nisu oni koji su dolazili zbog besplatne ulaznice, piva ili majice i punili dvoranu na Bijelom brijegu. Prijatelji su onih stotinjak zaluđenih klubom koji su dolazili u dvoranu bez obzira na stanje na ljestvici. Prijatelji su i svi oni bivši igrači i djelatnici kluba koji s nevjericom postavljaju pitanja što je s klubom, ali nažalost do sada odgovora nema.
Ima i onih koji likuju što je ovakvo stanje, ali takvih je u Mostaru bilo uvijek i bit će ih dok Neretva teče. Ne sjećam se da su oni među onih stotinjak s tribina, ali to su naša posla. Danas nakon svega ne mogu se a ne sjetiti početaka i volje i želje za dokazivanjem i promocijom kluba. Tada nisu postojali interesi, a čim su se pojavili ti interesi kola su krenula prema dola. Klub se ne smije ugasiti zbog svoje slavne povijesti. Klub se ne smije ugasiti zbog onih koji nisu više s nama ponajprije Marijofila Džidića osnivača kluba. te velikog čovjeka i prijatelja Zrinjskog Lole Perića. Klub se ne smije ugasiti ni zbog Marinovih riječi s početka priče, kao ni zbog one sjajne generacije koju je Zela vodio i doveo do vrha. Klub se ne smije ugasiti zbog Ultrasa koji su tada bili uz klub i koji su pravili paklenu atmosferu, ali su i oni nažalost nekome smetali. Klub se ne smije ugasiti zbog svih onih koji su vjerovali u njega i na koncu klub se ne smije ugasiti zbog nas onih stotinjak koji smo ustali uz njega u dobru i zlu.
Da se može opstati u svijetu sporta dokaz je Nikolina Pandža i ŽKK Zrinjski 2010 koji su dokaz da se može kada se hoće i kada se ima volje i želje za radom i uspjehom sa domaćim kadrom i bez (ne) poznatih stručnjaka sa strane. Mostar je grad talenata i sa sjetom se prisjećam kao što su bili Prika, Veca, Pandža i ostali domaći igrači, i da nemojte računati na nekakve legende kluba to ne postoji osim možda još u filmovima i romanima, Tračak nade je i Škola košarke i Vedran Odak koji ne da se ime Zrinjski izbriše iz svijeta košarke. Nije sramota krenuti ponovo od nule i krenuti od niže lige i sačuvati klub dok ne stasaju Odakova djeca jer su ona zalog za bolju i svjetliju budućnost.
HERCEGOVINA.in
