Često na našim stranicama pišemo o HKK Zrinjski. Klub je osnovan u tijeku rata i postoji ona anatologijska snimka na kojoj Marin Topić govori o smjernicama kluba. U tijeku tih ratnih zbivanja klub se natjecao u 2. Ligi Hrvatske i bio je domaćin u Metkoviću. Bilo je to vrijeme kada se igralo za sve osim za novac. Prva utakmica odigrana je u Dubrovniku. Ostat će u povijesti zapisana imena igrača koji su nosili dres Plemića u prvoj utakmici: Josip Kožul, Jozo Prskalo, Samir Lerić, Marinko Erić, Dženan Rahimić, Toni Blažević, Mario Bogdanović, Darko Andrić, Eldin Karić, Davor Kraljević, Nihad Šoše i Dragan Pavlović.
Takav HKK Zrinjski se natjecao u 2. Ligi Hrvatske i sve dok se neki nisu “prepali” i zabranili igrati Plemićima jer su iz druge države. Nakon toga osniva se Liga Herceg-Bosne i košarka je prvi sport na kome se okupljaju navijači Zrinjskog. I dan danas pamtim utakmica protiv Brotnja i Širokog koje su punile dvoranu na Bijelom brijegu. Na gostovanja u ista mjesta smo išli stopirajući i bili sretni jer igraju naši. Prika Bošnjaki, Paško Tomić, Rezo, Dujmović i Pisac tada su bili naši heroji. Bili su to dani ponosa i slave i dani prkosa ratu i neprijatelju. Dvorana je bila puno ko šipak uprkos ratnom stanju.
Nakon toga uslijedilo je zatišje sve dok u klub za trenera nije došao Nedeljko Zelenika, bivši košarkaš HKK Zrinjski. Okupio je ekipu koja je postigla puno, a sve je započelo onim kvalifikacijama protiv Livna za Prvu ligu. Tražila se tada karta više i Ultrasi su nosili Plemiće do pobjede i do povijesnog plasmana u Prvu ligu. Zela i njegovi igrači bili su sportski heroji Mostara. S njima se definitivno vratila košarka u Mostar. Godine nakon toga bile su godine košarke u Mostaru. Sponzor je bio MIK COMPANY, to su bila i vremena kada je Zela dao šansu Bojanu Bogdanoviću kome je Zrinjski bio odskočna daska na putu do svjetskog vrha. Veca Filipović, Terza, Mašić, Mršić, Pandža, Pinjuh bili su oni za koje bi navijači tada dali sve. Još tada se igralo na neprikladnom parketu koji je uzrokovao mnoge ozljede, među njima i onu Terzića koji će ostati upamćen kao jedan od največih koji je igrao u Zrinjskom. I danas se sjećam toga stravičnog pada na utakmici protiv Širokog i njegovog pozdrava navijačima kada su ga iznosili s parketa.
I poslije te zlatne genaracije pod Zelom i pod imenom MC pokušavalo se vinuti u visine. Klub je jedne sezone vratio u Mostar Džidića i Sesara, igrale su se velike utakmice, ne samo domaće jer su godine ispred donijele igranje i Balkanske, ali i Aba 2 Lige. Vrhunac klub doživljava povratkom Vedrana Princa i on je biop temelj onoga što slijedi. I onda dolazimo do one povijesne 2018 i titule prvaka. Jedne i jedine. Osvojene u školoskoj dvorani koja je bila premala da primi sve navijače. Bilo je tada cool i in navijati za Zrinjski. Grad pun crvenih majica sa nacrtanim pokalom, slavlje titule na otvorenom pred više tisuća navijača. I tada se kao i svih ovih godina pričalo o dvorani. Obećavala se dvorana prvacima, kovali su se planovi, tapšani su po leđima svi koji su bili u Zrinjskom. Kada su svi znani i neznani potegli gutljaj šampanjca iz pobjedničkog pehara i kada su se razmontirale prvo one montažne tribine u dvorani, pa onda i ona na kojoj se slavila titula klub su svi zaboravili.
Bilo je to prije samo pet godina. Nakon tih pet godina i grotla u dvorani sada vlada muk kada igraju Plemići. Kažu u nas u Hercegovini: Nesta para nesta i drugara. Dvorana je više prazna nego puna, i što drugo reći nego sami smo krivi. Žalosno da ne može biti žalosnije. Kada ne mogu spavati sjećam se tih prošlih vremena o kojima sam pisao. Sjećam se one lude utakmice sa Širokom u tijeku rata kada je policija smirivala strasti. Pa i onoga gostovanja kada smo otišli na uzvrat stopirajući i vraćajući se pod policijskim satom. Kako mogu zaboraviti Zelino vrijeme i druženje igrača s navijačima u Orangu. Bila je to jedna duša u dva tijela. U glavi mi bubnjaju bubnjevi koji su slavili Bojanove trice i Terzine minujature.
I onda se sjetim pokojnog Lole koji je sve davao za klub i one njegova kada Zrinjski povede na početku: S nulom ih nabijte. Sjećam se i riječi Marija Vrankića na jednoj od skupština: Budni ćemo sanjati dvoranu i ABA Ligu. I bila su to vremena kada se sanjalo i maštalo. Danas vidimo da smo bili puno naivni jer obećana dvorana nikada nije vidjela svjetlo dana. Danas nakon tko zna koliko tekstova o dvorani moram priznati da ta dvorana više nikome u Mostaru nije potrebna.
Dvoranski sport je na koljenima, a HKK Zrinjski je nabolja potvrda toga. Padao je i dizao se HKK Zrinjski puno puta, pa ne sumnjamo da će tako biti i u budućnosti. U gradu postoje ljudi koji ga vole i koji su još uvijek među onih stotinjak koji su na svakoj utakmici Zrinjskog. I za kraj nisu krivi oni koji su obećavali brda i doline i bili u prvim redovima kada se slavilo krivi smo mi jer smo bili naivni i vjerovali im godinama. I za kraj se vraćamo na početak i riječi Marina Topića s one osnivačke skupštine: Mora biti Hrvatski i mora biti Zrinjski. I bit će bez obzira u kom se rangu natjecao.
HERCEGOVINA.in
