Malo ih je koji su se jučer sjetili dana kada je osnovan HKK Zrinjski. Bili su to dani ponosa i slave, dani prkosa ratu i agresiji. Grupa zaljubljenika na čelu s nažalost pokojnim Mariofilom Džidićem udarila je temelje klubu koji je od dna stigao do vrha i nažalost zahvaljujući nemaru opet otišao na samo dno. Očito je da klub koji je ne tako davno bio državi prvak danas nikoga ne interesira. Prošlu sezonu klub je ispao iz društva najboljih. Bila je to najlošija momčad Zrinjskog u povijesti očajno vođena s klupe. Rezultat je to ispadanje i iz ionako slabe lige. Ni to ispadanje nije nikakav smak svijeta, i klub je trebao nastaviti natjecanje u nižem rangu. Niži rang nije sramota, sramota je što danas kluba nema i što ga se jučer sjetio samo naš portal i Škola košarke.
Svi oni prijatelji koji su jeli i pili na račun kluba kada su se osvajale titule netragom su nestali i sada obilaze neke druge klubove koji osvajaju titule. Nažalost to je zbilja ovoga grada i politike prema sportu. Sve ono što je bilo dobro ili je uništeno ili je u nižem rangu natjecanja, a evo danas nažalost HKK Zrinjski nema nigdje na mapi. Nikoga i ne interesira što ga nema. Nekome je vjerojatno pao teret s leđa jer su skinuli još jednu brigu s leđa koju treba financirati. Sličan scenario u ovom gradu viđen je više puta, a klub su zaboravile i “legende” koji su upravo zahvaljujući klubu postali nešto u svijetu sporta.
Zaboravljeni su i oni ljudi čista obraza koji su osnovali klub u ratnim uvjetima. Njima nije bilo teško voditi klub koji je morao igrati izvan Mostara i potucati se po raznim ligama. Potucao se klub, ali je postojao i igrao. Zaboravljene su i riječi Marina Topića sa skupštine kluba. Mora biti Zrinjski i mora biti Hrvatski. Bio je i Zrinjski i bio je Hrvatski, a sada ga 31. godinu poslije nema. Ostala je samo još Škola košarke i par ljudi koji ne dozvoljavaju da se sveto ime skroz ugasi.
Ne tako davno kada se prije šest godina kada se slavilo 25 godina od osnivanja velika dvorana u Mepasu bila je premalena da primi sve zaslužne.
…Tog dana
Pokupiše plakete i ordenje
U okićenoj dvorani
Počasna mjesta zauzeše
Prije nego na binu izađu
Pojedu i koju popiju
Kao pjesnci što ne vjeruju
U vlastite stihove…
Šest godina poslije ostalo je tek toliko prijatelja kojima bi umjesto velike dvorane bio dovoljan samo jedan mali “Fićo”. Neme danas nažalost nikoga da digne glas i apel za spas kluba koji je toliko toga donio sportu u Mostaru i Hercegovini. Danas 31 godinu poslije ostale su uspomene na dane ponosa i slave i na dane kada su se slavile titule u prepunoj dvorani na Bijelom brijegu. Danas 31 godinu poslije onima koji bi trebali voditi brigu o sportu palo je jedno veliko breme s leđa. Tako je to u gradu gdje sve funkcionira po sustavu lapo-lapo. Sve u svemu sve što se događa HKK Zrinjski je ogledalo grada koji se zna nazvati gradom sporta.
Danas imamo samo uspomene na velike uspjehe HKK Zrinjski i fotografije koje nisu i nikada neće izblijediti. Padao je i dizao se HKK Zrinjski puno puta, pa se nadamo da će tako biti i u budućnosti. U gradu još postoje ljudi koji vole klub i njegovo sveto ime i koji neće dopustiti da se ugasi. I za kraj nisu krivi oni koji su obećavali brda i doline i bili u prvim redovima kada se slavilo krivi smo mi jer smo bili naivni i vjerovali godinama njihovim lažnim obećanjima. Mostar godina gospodnja 2023.
