Možda smo nekome papagajski dosadni što stalno pišemo o lošem stanju mostarskoga sporta, ali jednostavno nemamo izbora jer sportaši u gradu na Neretvi zaslužuju puno više nego što im grad pruža. Poslije svakog velikog natjecanja na svjetskoj razini u kojem sudjeluju sportaši iz Mostara iskreno se nadamo da će to potaći izgradnju dvorane, ali i povećati brigu za sportaše. Kada je sport u pitanju u gradu ne postoji gradsko vijeće, a svjedoci smo da za mnogo toga to isto vijeće nije potrebno.
Danas se svi busaju u prsa i ističu da su Igor Karačić i Marino Marić iz Mostara, a nisu se nikada zapitali što je s klubom u kome su načinili prve korake. Ipak sve to nije tema ove priče. Glavni junaci ove priče su treneri u Školi rukometa HMRK Zrinjski.
Škola rukometa HMRK Zrinjski radi sjajan posao i rasadnik je mladih rukometaša koji krupnim koracima grabe prema svemu onome što su postigli njihovi prethodnici. Kako nemaju nekakve velike pomoći od grada i sredine u kojoj žive i rade prisljeni su na improvizacije. Ovaj puta treneri iz Škole rukometa HMRK Zrinjski odrekli su se dijela primanja kroz 6 mjeseci kako bi se kupila neophodna trenažna oprema. Bez opreme danas nije moguće trenirati, a još manje biti konkurentan na sportskom terenu.
Drugi klubovi u okruženju imaju možda sve. Dvoranu, uvjete i novčana sredstva, ali nemaju ljubav prema svetom dresu svoga kluba koja se ne može ničim platiti.
Svaka čast ta trenere iz Škole rukometa HŠK Zrinjski Dražana Melo, Dražen Mađar, Adnan Omanović, Lazar Raguž, Marko Čuljak, Daniel Križanović i Andrej Bošnjak i kapa im do poda.
