Pretražujući po arhivi fotografija naiđem na mapu HMRK Zrinjski pobjednik Kupa BiH. Sa sjetom, ali i tugom gledam te fotografije. Bili su to dani ponosa i slave, dani kada se dokazalo da klub sastavljen isključivo od domaćih igrača može do velikih visina. Najmanje je novca uloženo u taj projekat, a najviše znoja, truda, rada i ljubavi prema klubu i svetom dresu Plemića.
Igrali su Plemići tada od puno financijski jačih klubova, ali na terenu ne igraju uvijek proklete pare, nešto se pita i srce, a Plemićko srce bilo je tada puno veće od svih para i uvjeta koje rukometaši nisu imali. Od svega imali su ogromno srce, natopljen sveti dres znojem i vjerne navijače. U to vrijeme nije trebalo pozivati navijače u školsku dvoranu, tražila se i karta viška samo da bi se bilo dio te priče.
I sada toliko godina poslije vidim cijele obitelji u dresovima Zrinje. Znam točno gdje su sjedili Džidići, Babići, Delići, Boškovići, Visteropi, Mandarići i svi ostali čija su sinovi i braća branili boje Plemića.
Vidim i visoko podignut pehar u rukama Brane Stojkića i osmjeh na njegovom licu. Do njega oduševljeni Dario Pušić, Mario Sesar, Goran Lović i Pile Garmaz legenda rukomera grada na Neretvi koji je dočekao pokal svoga kluba. Raduju se i Sesar Taj Zrinjski i taj pokal njihov su projekt koji je trebao biti početak jedne nove ere u svijetu sporta i rukometa.
Imali su ljudi iz Uprave Zrinjskog puno planova, puno dobre volje, i ne tako puno vremena, i nimalo novca. Imali su ljudi iz Uprave Zrinjskog omladinski pogon na kome bi im pozavidjeli i mnogi klubovi iz Europe. Imali su ljudi iz Uprave kluba svoje igrače i svoje navijače.
Bilo im je potrebno tako malo toga, i zbog toga su obilazili mnoga vrata koja su im nažalost bila redovito zatvorena.R
Danas će reći zli jezici tko visoko leti nisko pada, ali u ovom slučaju to nije tako. Radovali su se jer će klub propasti, jer ovaj grad ne trpi ničiji uspjeh, pogotovo kada ga postignu djeca rođena u mostarskoj bolnici. Svi su digli ruke od klubu u kome su ostali isti ljudi koji su ga i doveli na tron.
Tu su i pripremaju povratak na mjesto gdje pripadaju. I opet kako nije u šoldima sve opet je primjer HMRK Zrinjski i njegova škola rukometa u kojoj se rađaju novi Karačići i Marići. Dečki koji treniraju u školi imaju sreću da ih vodi stručnjak kakav je Lazar Raguž, a ne smijemo nikako zaboraviti ni Dražanu Melo, kao ni ostale trenere u školi kojima je Zrinjski sve.
Mostaru možete oteti sve, ali ne možete mu oteti HMRK Zrinjski, i bit će opet zora i dana kada će se slaviti nove titule. Nova djeca dolaze i oni su ti koji su preuzeli sveti barjak kluba koji najviše vole od onih koji su morali otići iz svetinje.
