Međunarodni dan materinskog jezika, koji je obilježen danas, izvrsna je prilika za osvrt na jezičnu poziciju u kojoj se trenutačno nalazi hrvatski narod u BiH, a koja je, u najmanju ruku, opterećena brojnim izazovima kada govorimo o oglašavanju institucija na svim razinama vlasti, ali i u pogledu upotrebe određenih pojmova, koji su čak i zabranjeni.
Najpoznatiji primjer
Najočitiji primjer je naziv “županija” za teritorijalnu jedinicu koja čini Federaciju BiH, a koji je Ustavni sud 1998. godine proglasio neustavnim vodeći se situacijom da Ustav Federacije BiH ne prepoznaje naziv “županija” za kanton.
Iako će mnogi zagovornici osporavanja naziva “županija” pokušati dokazivati kako županija i kanton nisu istoznačnice (odnosno da kanton ima veće ovlasti od županije), isto tako je jasno kako ne postoji univerzalna definicija kantona koja bi se primjenjivala na svjetskoj razini, odnosno, pojednostavljeno, nemaju svi kantoni u svijetu isti set pravila i nadležnosti. Neki čak imaju i manje ovlasti od, primjerice, županija u Republici Hrvatskoj, piše Večernji list BiH.
Naziv “kanton” dolazi od francuske riječi “canton”, što znači “pokrajina”, “okrug”, pa dok oni u Švicarskoj imaju svoj ustav, zakonodavstvo, parlament i upravu, oni u Francuskoj to nemaju. Drugim riječima, županije u Republici Hrvatskoj imaju veće ovlasti od kantona u Francuskoj, čime je otpao i posljednji razlog osporavanju naziva županija u smislu istoznačnice za kanton kao upravnu cjelinu.
Dokazavši tako, kanton nije nešto što je unaprijed zadano u pogledu ustavnih i drugih mjerodavnosti. Ne stoji pokušaj da se kao naziv za teritorijalnu jedinicu u Federaciji BiH koristi isključivo “kanton”, već je, u skladu s duhom hrvatskog standardnog, ali i književnog jezika, trebalo ponovno aktualizirati pitanje uvođenja naziva “županija”.
Pogotovo jer pojam “županija” ima korijene koji sežu daleko u prošlost svih slavenskih naroda te je u svojem izvornom obliku u hrvatskom jeziku “župa” prvo označavala skupinu ljudi koji su bili krvno povezani te su živjeli u istom području, a s vremenom se pojam nametnuo i kao teritorijalno-upravna jedinica, a kod Hrvata i crkvena. Jasno je da je naziv “župa” u svojoj srži bio horonim, odnosno naziv određenog kraja i geografske cjeline, a onda su župe prerasle u veće tentorijalno-upravne jedinice, odnosno županije.
Naziv “županija” održao se tijekom stoljeća, preživio je brojne izazove, ali je zadržao svoj osobit značaj u hrvatskom jeziku, a sada i u standardnom, kao teritorijalna i upravna jedinica. U konačnici, legitimno je pitanje i osporavaju li možda osporavatelji naziva “županija” slavensku tradiciju Bosne i Hercegovine.
Osim ovoga slučaja, na stotine je primjera u kojima možemo vidjeti nedovoljno zastupljen hrvatski jezik u institucijama vlasti. Iako veći broj njih na svojim mrežnim stranicama ima odjeljak za svaki od triju jezika triju konstitutivnih naroda, ako kliknete na hrvatski, u brojnim ćete slučajevima svjedočiti kako u priopćenjima i drugim objavama postoji niz riječi koje nisu dio hrvatskog standardnog, kao ni književnog jezika, poput “saopćenje”, “saradnja”, “učestvovati”.
Stanje je još lošije u Republici Srpskoj, u kojoj na mrežnim stranicama ključnih institucija imate tek odabir pisma (latinica ili ćirilica), ali ne i odabir jezika, osim “dodatnog”, odnosno engleskog. Podsjećamo, Ustav Republike Srpske u članku 7. izričito kaže kako su službeni jezici Republike Srpske jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda.
Ni neke od međunarodnih organizacija ne mogu se pohvaliti jednakim pristupom prema jezicima triju konstitutivnih naroda. Primjerice, na mrežnim stranicama Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (OHR) imamo dio za bosanski, srpski i engleski jezik, ali ne i hrvatski.
Značaj UNESCO-ove odluke
Pitanje zastupljenosti jezika u prvom je redu pitanje koje se odnosi na poštivanje identiteta, a značajna je pritom i činjenica da je UNESCO 1999. godine na 30. zasjedanju Opće skupštine proglasio 21. veljače Međunarodnim danom materinskog jezika, a dvije godine poslije u Deklaraciji o kulturnoj raznolikosti u članku 5. precizirao kako se svakoj osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskom.
