Minimalna plaća u Hrvatskoj raste brže od medijalne, ali i dalje nije ni blizu dovoljna za dostojanstven život.
U ovoj je godini većina zemalja članica Europske unije značajno povećala minimalne plaće, pri čemu su u mnogim državama ti porasti nadmašili inflaciju. Pokazala je to analiza Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound) u kojoj se tvrdi da je porast minimalca rezultirao stvarnim rastom kupovne moći radnika s najnižim primanjima. U posljednja dva desetljeća uočava se trend rasta minimalnih plaća brže od prosječnih i medijalnih, što znači poboljšanje relativnog položaja najniže plaćenih radnika u odnosu na ostatak radne snage, navodi se u analizi Eurofounda.
Primjereni minimalac
Direktiva Europske unije iz 2022. godine o primjerenim minimalnim plaćama uspostavila je okvir za usklađivanje i jačanje minimalnih plaća, naglašavajući potrebu da one budu primjereno visoke (indikativno 60 posto medijalne ili 50 posto prosječne plaće) te da se u procesu određivanja uključe socijalni partneri. Države članice morale su tu direktivu prenijeti u svoje zakonodavstvo do studenoga 2024., a većina je to učinila. Ipak, u nekim zemljama – uključujući Hrvatsku – još nije jasno koje će se točno referentne vrijednosti koristiti u praksi.
Podsjetimo da su krajem srpnja Nezavisni hrvatski sindikati uputili ministrima rada i socijalne politike te financija dopis u kojemu traže žurno pokretanje razgovora o iznosu minimalne plaće za 2026. godinu. »Iako Hrvatska bilježi makroekonomski rast, niske kamatne stope, rekordne dobiti poduzetnika i stabilne fiskalne pokazatelje, ta se ekonomska slika ne pretače u životnu realnost većine zaposlenih. Naprotiv, razlika između profita kapitala i životnog standarda radnika postaje sve veća, a posebice kada govorimo o radnicima koji primaju minimalnu plaću«, naveli su sindikati u dopisu na koji još čekaju odgovor.
Kada je riječ o razini minimalne plaće 2025., ona je, prema analizi Eurofounda objavljenoj sredinom kolovoza, porasla u 21 od 22 zemlje članice Europske unije koje imaju zakonski propisanu minimalnu plaću. Izuzetak je Cipar, gdje nije bilo povećanja. Najveći porasti zabilježeni su u Rumunjskoj (+23 posto), Hrvatskoj i Bugarskoj (+15 posto), Litvi (+12 posto), Češkoj i Poljskoj (+10 posto) te Mađarskoj i Slovačkoj (+9 posto). Uspoređujući s prethodnim godinama, iako je stopa rasta bila nešto niža zbog smanjene inflacije, realna kupovna moć radnika koji primaju minimalac ipak je znatno porasla.
Hrvatski rast
Hrvatska se posebno ističe jer je s porastom od 15 posto među zemljama s najdinamičnijim rastom minimalne plaće. To potvrđuje usklađivanje s europskim trendovima, ali i otvara pitanje daljnjeg razvoja jer još nije definirano hoće li Hrvatska i dalje koristiti fiksne indikativne vrijednosti za određivanje minimalne plaće (60% medijalne/50% prosječne) ili fleksibilniji model.
Za ovu je godinu u Hrvatskoj određena minimalna plaća u iznosu od 970 eura. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna mjesečna neto plaća u lipnju je u Hrvatskoj iznosila 1.444 eura, a medijalna 1.233 eura, što znači da je polovina zaposlenih imala manje, a polovina više od toga iznosa. Važno je naglasiti kako bruto minimalna plaća ne odražava stvarni raspoloživi dohodak, budući da porezni i doprinosni sustavi znatno variraju. U nekim zemljama radnici na minimalcu plaćaju tek 5 posto poreza (Belgija, Estonija), dok u Rumunjskoj ta stopa doseže gotovo 40 posto. Hrvatska se nalazi bliže sredini, što znači da je kupovna moć onih koji primaju minimalnu plaću uvelike uvjetovana poreznim rasterećenjem.
Analiza pokazuje i da sve veći broj radnika prima plaće po visini bliske minimalnoj, odnosno da minimalna plaća raste brže od prosječne i medijalne, što povećava važnost uvođenja dopunskih politika kojima će se to regulirati, a odnose se na priuštivo stanovanje, porezna rasterećenja, socijalne naknade… Pritom se posebno ističu visoki troškovi stanovanja. Prosječno, radnici s minimalnom plaćom troše 34,8 posto prihoda na stanovanje, dok je taj udio kod ostalih zaposlenih 26,2 posto. Među samcima, više od trećine zaposlenih na minimalnoj plaći smatra da su troškovi stanovanja »velik teret«. Mladi na minimalcu u gotovo 50 posto slučajeva ostaju živjeti s roditeljima, dok je kod vršnjaka s višim plaćama taj udio oko 29 posto. Hrvatska nije iznimka – rast cijena nekretnina i najamnina ograničava mobilnost i mogućnost osamostaljenja mladih.
Socijalni okvir
Direktiva o minimalnim plaćama postaje važan čimbenik u oblikovanju nacionalnih politika, ali je za njezinu punu provedbu potrebna aktivna uloga socijalnih partnera, zaključuje se u istraživanju Eurofounda. Samo zakonsko postavljanje referentnih vrijednosti neće biti dovoljno ako se ne osigura i šira potpora kroz porezne, socijalne i stambene politike.
Za Hrvatsku to znači da će daljnji rast minimalne plaće imati pozitivne učinke na smanjenje nejednakosti i rast kupovne moći, ali će bez paralelnih mjera, posebno u području stanovanja, i dalje postojati rizik da minimalna plaća neće biti dovoljna za dostojanstven život i osamostaljenje mladih radnika.
Podsjetimo da pet članica Europske unije nema zakonski propisani minimalac, a to su Austrija, Danska, Finska, Italija i Švedska, nego se te zemlje u određivanju visine zajamčenih plaća oslanjaju na kolektivne ugovore sindikata i poslodavaca u svakom pojedinom sektoru.
