Prošlo je brzo ovih 28. godina mostarskih Ultrasa. Upravo onako kako kaže parola jučer u Banja Luci Ove godine s tobom kao sati prolaze sve mi ljubavi do tebe zaboravi odnose. Sjećam se dobro tih početaka i prvih utakmica Zrinjskog, kao i prvih okupljanja navijača .
Sjećam se stajanja zaraslog u travu kada se s njega nije mogla gledati utakmica pa smo se preselili na zapad. Sjećam se utakmica po brdima i dolinama Herceg Bosne. Sjećam se i prepune košarkaške dvorane na Bijelom Brijegu kojom su odzvanjale pjesme Ultrasa. Slike se redaju ko na traci i sjećam se našeg Pipe na ogradi sa šalom u rukama kako bodri svoj klub. Mali čovjek velikog srca koji je itekako zaslužan za nastanak Ultrasa. Danas bi mu evo bilo punih 40 godina. Sjećam se i ostalih Ultrasa koji nisu sa nama, ali sigurno znam da se sada negdje gore na nebu vesele ovoj sada već sedmoj tituli svoga Zrinjskog. Sjećam se i onih Ultrasa koji su otišli trbuhom za kruhom u Njemačku, Austriju i Irsku. Jedna cijela tribina tih vjernih navijača sada s nestrpljenjem čeka link utakmica svoga Zrinje. Znam da se oni vesele svakoj pobjedi, onako kako smo se veselili skupa dok nisu morali iseliti.
Sjećam se prvih gostovanja u zajedničkim ligama, pogotovo onih kada smo išli u Sarajevo na noge Đerzelezu i one Kup utakmice u Trebinju. Neko je morao probiti led, i eto mi smo ga probili. Sjećam se dobro i velike fešte nakon toga Đerzeleza, za nas je to tada bilo kao da je Zrinsjki osvojio Ligu prvaka. Sjećanja lete i na gostovanje u Banoviće po ledu i snijegu, pa na onaj masakr u Orašju. Kako se ne sjetiti onog gostovanja na Široki kada su izbili žešći neredi, ali i onda kada nas nisu pustili na Pecaru.
Ostat će upamćeno i ono Vahino biće gusto bit će 3:4 nakon Laktaša, kao i ona filmska scena kada je na povratku iz Dogloda iz jednom našeg kombija izletio na cestu cijeli sic skupa s navijačima. Ko će zaboraviti i Koku s megafonom negdje na putu između Jablanice i Rame kako poziva partizane na predaju. Isti taj dan kralj je izjavio da živi u Banja Luci svaki dan bi bio pijan. Na kraju ostat će upamćeno i kada sam prenoćio u zatvoru zbog baklji za utakmicu protiv Željezničara.
Kako se ne sjetiti našeg Luke i nezaboravnih dana i večeri u Nextu. Ponosan sam što je naš Luka najbolji na svijetu, ali i naše Krešu, Maku, Tikija, Ketu, Maru, Šunku, pa na svoje Stoju, Joldu i Stevu. Danas su tu moji i naši Nemanja i Slobo, a dičim se s onima koje pratim od igara za mlađe kategorije Ivanom i Igorom koji će jedan dan sigurno osvanuti u nekoj od liga petice.
Ja već odavno nisam otišao na naše stajanje. Iako nisam tamo svaku utakmicu provedem u njihovom navijačkom ritmu. Najdraže mi je na Pecari pratiti taj ritam, ali i na svim ostalim stadionima. Iako sam otišao sa stajanja, stajanje nije nikada otišlo od mene. Nekada odem na tu neuglednu, ali nama najdražu tribinu kada nema utakmice. Pa se sjećam svega o čemu sam gore pisao.
Danas su nova vremena. Ultrasi su puno organiziraniji nego što su bili u naše i moje vrijeme. I drago mi je da je tako. Ni tada, a ni sada nije bilo lako biti navijač. Puno je predrasuda vezanih za navijače, ali to neki nikada neće shvatiti. I bolje je da ne shvaćaju, tko bi se s tim mozgovima nadmudrivao.
Mi idemo dalje. Pred Ultrasima je još puno kilometara, a pred svima nama je nova proslava naslova prvaka, pa izlazak u Europu. I ko što kaže Vaha naš mi smo s Europom na ti.
Idemo do kraja zajedno!!!
