Rat je tih devedesetih godina prošlog stoljeća još bjesnio na našim prostorima, i valjalo je sačuvati glavu, ali bez obzira na sve za nas su to bili dani ponosa i slave. Zrinjski je tek reoosnovan i čekale su se utakmice Plemića i svaka nam je bila Liga prvaka bez obzira na kojem se terenu igrala.
Kvalitete nije bilo, a o bilo kakvim uvjetima smiješno je sada i pričati. Kada su se stekli uvjeti igranja pod Bijelim brijegom bilo smo najsretniji navijači na svijetu. Nije nam smetala neuvjetna tribina, a ni zapušteno stajanje. Na gostovanja se išlo svakako, pa često i stopiranjem. Gabela, Ljuti Dolac, Čapljina, Ljubuški, Čitluk, Široki…Bili su to dani kada nismo gledali u nebo i kada smo se bojali kiše. Godinama se stanje popravljalo došla je i zajednička liga, a ja gledajući danas tribine kada ih poprska kiša sjetim se utakmice protiv Željezničara i pune zapadne tribine kišobrana.
Tada navijači nisu bili razmaženi kao danas. Osim Ultrasa koji su na stadionu bio kada i bilo gdje uz Zrinjski onim običnim navijačima smeta sve ono što ne tako davno nikome nije smetalo. Mentalani sklop današnjeg navijača je takav da će otići u Bratislavu i provesti 50 sati u autobusu, ali zato neće otići u Čitluk jer je neko najavio da će u vrijeme utakmice padati kiša. Kada ne pada kiša kriv je termin. Kada je subota bunimo se što nije nedjelja, a kada je srijeda nam što nije u 17. umjesto u 16. i tako redom uvijek postoji razlog zbog čega je bolje ostati kući i pratiti utakmicu na Areni.
Nažalost danas se nogomet i sve manje igra zbog navijača, a sve više zbog reklamai tv prava i zbog tih prava su termini koji možda ne odgovaraju mnogima, ali većina onih koji hoće naći način da dođu na utaikmicu oni će i doći. Već spomenuta Bratislava je primjer da je tako, a Čitluk nije preko svijeta.
Zrinjski je ovojio sedam titula prvaka i ove sezone u vitrine dolazi i osma. Zrinjski melje sve svoje protivnike bez obzira gdje i protiv koga igra i tražiti razloge ne biti na utakmicima protiv recimo Širokog ili Željezničara je besmisleno. Naravno da postoje oni koji ne mogu doći zbog obveza, ali sve je više Arena navijača koji se boje kiše.
I danas ti i takvi uglavnom pričaju o svemu i svačemu, a najmanje o igri i pobjedama. Možda nas je Zrinsjki razmazio rezultatima, možda je u pitanju nešto drugo, peto ili stoto ali sramota je gledati poluprazan stadion na utakmicama protiv Širokog ili Željezničara bez obzora na činjenicu što Plemići nemaju nikavu konkurenciju u domaćem prvenstvu.
Ultrasima svaka čast i kapa do poda, a ovi ostali su velikom većinom podbacili. Nekima je važno obući fensi dres i slikati se na utakmici kada se slavi titula i to bi bilo to, ostatak godine su samo Arena navijači. Navijač je navijač bez obzira gdje i protiv koga igrao njegov klub. Prije dvadeset i kusur godina išli smo na utakmice za koje smo znali da ćemo ih izgubiti. Kisnuli smo do gole kože na tim utakmicama i nismo zbog toga plakali po društvenim mrežama. Išli smo i na utakmice za koje smo znali da nas neće pustiti u stadion da ih gledamo.Ni zbog toga nismo cmizrili, niti smo se imali kome buniti.
Danas je drugačije i danas se prvo gleda vremenska prognoza. Ukoliko je utakmica u Mostaru oči su uprte u nebo, a ukoliko nije tu je Arena. Zrinjski je zaslužio puno više i svaka utakmica bi nam trebala biti Bratislava. Sramotno je i to da na utakmicama u Čitluku nema medija koji se vole nazvati “domaćim i Hrvatskim”, pogotovo ne onih koji žive na državnim jaslama. I njima je lakše “uzet” fotografije sa službene stranice i biti specijalni foto reporter i Arena novinar koji još nije vidio uživo stadiona na kome igra Zrinjski.
