U našu redakciju stigla je još jedna priča iz Bratislave. Ovaj puta jedan otac ispričao je svoju priču s utakmice koju je Zrinjski nažalost izgubio, ali ostat će u sjećanjima svima koji su pohodili Bratislavu. Priču prenosimo u cijelosti:
Poštovani, ovo je priča koja se pretvorila u avanturu života za mog sina. Pratim Zrinjski od prvih dana kada je obnovljen. Nisam bio onaj žestoki navijač sa stajanja, ali sam gledao sve utakmice svoga kluba. Tu i tamo otišao bih na Široki i do Gabele, ništa dalje od toga. Trudio sam se ljubav prenijeti na svoga sina, pa sam ga od malih nogu vodio na utakmice. Danas moj sinčić koji je još u osnovnoj školi prati sve utakmice Zrinjskog. Soba mu je puna slika Zrinjskog i Ultrasa. Ovog ljeta smo najviše zbog njega skratili boravak na moru kako bi bio na utakmici protiv Tobola. Kada je Zrinjski prošao Tobola i izvukao Slovana već je počeo zapitkivati i moliti da idemo na utakmicu u Bratislavu. Poslije pobjede u prvoj utakmici postao je nepodnošljiv i svaki dan je započinjao pitanjem o Bratislavi. Uzalud smo ga ja i supruga odgovarali od svega, jednostavno nije bilo riječi kojim bi ga odvratili. Iskreno nisam mislio ići na tu utakmicu. To je trošak, ali i dani koje sam morao izbivati s posla. Kada sam ga pokušao uvjeriti da nemamo novaca iskrsnuli su oni autobusi Aluminija. Tu sam doveden pred zid i dan uoči utakmice sam ipak popustio. Nazvao sam na posao da uzmem slobodne dane, a onda krenuo u potragu tko će s nama na utakmicu da se bar s nekim mogu mijenjati u vožnji. Našao sam rođaka koji i nije neki fan utakmica, ali obavezan je na derbijima i na euro utakmicama. Krenuli smo ranom zorom u četvrtak preko Hrvatske, odakle smo ušli prvo u Mađarsku, a onda i u Slovačku. Nismo imali puno vremena za razgledavanje Bratislave i već dva sata prije utakmice bili smo na stadionu. Sjeli smo malo po strani, a moj sin je bio oduševljen svime. Stadionom, Ultrasima i spoznajom da se našao na mjestu koje je sanjao. Utakmica je prošla kako je prošla, a nakon penala moj sin je plakao ko kiša. Ne sjećam se da je ikada tako plakao u životu. Jedva sam ga utješio pričom da smo bili bolji, da smo bolji navijači i da nam je sreća okrenula leđa. Ja sam danas ponosan što sam sinu ispunio želju, pamtit ćemo ovu utakmicu i on i ja cijeli život. I sve bi do bilo dobro da me već danima ne “mori” da idemo na gostovanje protiv Borca. Ma koliko ga volio i ma koliko mu hoću ispuniti želje, ova će mu ipak ostati neispunjena.
HERCEGOVINA.in
