Listajući arhivu fotografija naišao sam na one iz Brčkog gdje su igrale rukometašice HŽRK Zrinsjki prvenstvenu utakmicu. Bilo je u to vrijeme kada su Plemkinje bile na vrhuncu slave i kada su se svi kleli u njih. Te zime igrale su u Brčkom i naravno dobile su utakmicu, na koju su stigle direktno iz autobusa. Nakon utakmice tadašnja trenerica pitala je gdje se ima za kupiti pite. I taj komad pite bila je večera za rukometašice koje su bile prvakinje i igrale Europu. To nije sve jer su odmah zatim otišle u hladnu noć vratiti se u Mostar gdje su došle tek u ranim jutarnjim satima. I bile su Plemkinje sretne jer su pobjedile i po tko zna koji puta osvjetlale obraz gradu i klubu čiji dres nose.
Opet podsjećam to je bilo u vrijeme kada je HŽRK Zrinjski bio najbolji klub u državi. Njihov rad i trud nije se cijenio. Igračice su bile prisiljene otići u puno manje sredine za neke male naknade koje su ipak bile veće od onih koje su dobivale u Mostaru. I onda je uslijedilo ispadanje iz društva najboljih o kome smo već pisali. I tu bi po starom receptu s naših prostora bio kraj priče i gašenje kluba, ali Plemkinje ne bi bile Plemkinje kada bi odustale. Klub se vratio u društvo najboljih. Treba spomenuti tadašnje trenerice Tinu Biokšić i Mirjanu Arapović, te Roberta Grgića koji nisu dozvolili gašenje kluba.
Vratila se tada i legendarna Ivana Mlakić jedna od najboljih rukometašica svih vremena kao trenerica da pomogne mladosti Zrinsjkog. Vratila se i Ivana Rozić kao kapetanica.
Klub je danas daleko od onih zvjezdanih vremena. I dalje Plemkinje na gostujuće utakmice dolaze direktno iz autobusa, a vraćaju se odmah nakon njih. Sretne su ako imaju i za onaj komad pite. Sretne su jer HŽRK Zrinjski postoji i jer su one dio njega.
Za Plemkinje nema prepreka, igraju za svoj klub srcem i iz ljubavi. Ono što raduje jeste da je veliki broj djevojčica u školi rukometa i dok je njih i njihovih trenerica bit će HŽRK Zrinjskog, a neđe se naći i za onaj komad pite.
HERCEGOVINA.in
