Žest brate!
Nisam generacije koja je igrala kolo, tek jednom sam, na usnu ‘armuniku, svirala dok su stariji igrali to legendarno “sitno kolo”, kako su ga zvali, a koje se, zapravo, igra bez instrumentalne pratnje.
Što bi babe rekle; “štajti svirka”, kad tako i tako, ritmički topot mnoštva tabana stvara dojam glazbene pratnje, najskoli kad se mlađarija uvati u kolo na betonu.
Pa, da viš pusta turbata, majčin sine!
Ne bi ti se svirka ni čula.
Prije nego što je “prošo asfalt”, igralo se na goloj, utabanoj zemlji, koja priguši zvuk stopala, pa taj nedostatak nadoknade vizualni efekti u vidu oblaka prašine i sitnih kamenčića koji vrcaju ispod žustrih nogu, najskoli curskih.
I odman ti vidiš ko je tude zaljubljen priko ušiju, jerbo ispod njizi najviše vrca.
Pla’oviti pogledi sivaju, a obrazi crljene, što od skake što od ljubavi.
Ujti li se momak do cure koja “trza na njega”, ufff…čeljadim, što gledaju okolokole, triba dobra maska za prašinu i štit od vrcanja piljaka.
Žest brate!
To, ko da je od gume; odskače o’zemlje po’ metra, majčin sine!
Šta ti je reć ljubav!
Nas, ponešto mlađe generacije, zakačila moda disco clubova, prigodice organiziranih u prizemlju kakve kuće, pa, đumaj svak za se.
Ma, reko’, kakav te disco, baš ka’je kolo…
Nema do kola!
foto: HKUD Sv. Ivan Krstutelj, Ružići
