Navijački život pun je avantura, o nekima sam pisao na portalu, o nekima ću tek pisati. Za nas van Splita svaka utakmica bila je gostovanje, bilo da se igra u Splitu, Zagrebu, Rijeci ili Osijeku. Valjalo se snaći za novce, ulaznicu, prijevoz, a na putu se moglo desiti puno toga i nepredviđenoga. Utakmice Hajduka i Dinama nisu se propuštale, pogotovo one koje su se igrale u Splitu, a znalo se potegnuti i do Zagreba.
Tako je bilo i te 2002 godine kada se danima pričalo o derbiju. Mediji su pumpali atmosferu, i Poljud će kao i uvijek biti ispunjen do posljednjeg mjesta. Ulaznice smo nabavili preko Kluba navijača koji su nam po tom pitanju uvijek izlazili u susret, a ovaj puta smo na utakmicu krenuli osobnim automobilom nas četvorica, svaki s puno utakmica u nogama, Veselili smo se tom derbiju i zbog susreta s nekim poznanicima iz navijačkog svijeta, ali i zbog atmosfere koja će vladati na Poljudu.
Krenuli smo u rano jutro na dan utakmice da osjetimo tu moć najvećeg derbija u Hrvata. U to vrijeme granica između Hrvatske i BiH postala je tvrđa i usprkos najavama da se ne može preko granice bez putovnice mi smo krenuli na put (dvojica su imali validne dokumente, dvojica nisu). Na prvom graničnom prijelazu policajac nas nije htio pustiti u Hrvatsku , tako da smo se vratili i pokušali na još jednom, ali ni tamo nismo bili bolje sreće. Na tom tumaranju po granicama izgubili smo satak vremena, i valjalo je odlučiti ili će dvojac koji ima validne dokumente nastaviti put sami ili ćemo ući ilegalno u Hrvatsku.
Znali smo što znači ući ilegalno u drugu državu, kao I sankcije koje nas čekaju, ali adrenalin je bio jači, a nismo nipošto htjeli propustiti taj derbi. U to Vrieme skoro da smo mislili da se utakmica neće ni igrati ako mi ne dođemo na nju. Bilo kako bilo dogovor je pao. Automobil je krenuo preko granice, a nas dvojica kroz šumu. Dogovorili smo se da nas čekaju pola sata ispod prijelaza, te ako mi ne dođemo neka oni idu za Split.
E sada možete misliti kako je nekome tko nikada nije tako prelazio granicu prijeći tu istu granicu. Bio je to put u neizvjesnost. Išli smo nekim brdom I naišli na duvar pored koga smo naišli na neke ženske stvari (da ih sada ne nabrajam). Pošto je u to vrijeme vladala prostitucija, a prijateljice noći iz istočnih zemalja su samo ilegalno mogle u Hrvatsku bili smo sigurni da smo na pravom putu. One su bar imale vodiča, a eto i nama se posrećilo da se nađemo na njihovom putu.
Policije nije bilo na vidiku I nekako u zadnji tren smo stigli do auta gdje su nas čekale kolege. Dobro smo prošli I molili smo Boga da nas sada netko ne zaustavi, derbi je bio visokog rizika pa je policije bilo na svakom koraku. Na kraju sve je dobro prošlo, u Split smo došli I uklopili smo se u navijačku masu. Ulice Splita bile su pune navijača Hajduka, I fešta je bila zagarantirana. Na stadionu ludnica koju samo Torcida može napraviti, a u tim trenucima sam pomislio što bih propustio da se nismo odvažili kroz šumu na utakmicu. 30 000 ljudi na Poljudu, to se samo na tom stadionu može doživjeti. Dinamo je imao momčad punu dobrih igrača Kranjčar, Olić, Balaban, Mikić, Silvio Marić, Mitu. U Hajduka također Pletikosa, Bule, Carević, Krpan, Vejić, Đolonga. Andrić, Računica, Deranja…
Utakmica je završila rezultatom 1:0, strijelac je bio Đolonga I fešta je mogla započeti. Pjesma se prenijela s Poljuda na ulice Splita I trajala je do dugo u noć. Nama se valjalo vratiti u Mostar, sretni zbog pobjede, ali I zabrinuti zbog granice. Kada smo došlo do granice s onako okićenim autom s Hajdukovim rekvizitima policajac je samo mahnuo da prođemo. Imali smo sreće što je izgleda čovjek bio Hajdukovac, pa smo se sretno I zadovoljno vratili kući puni dojmova, ali i zadovoljni što to nismo propustili taj veliki derbi.
