U svojoj dugogodišnjoj navijačkoj karijeri posebno mjesto zauzima utakmica u Varaždinu nakon koje je Hajduk proslavio naslov prvaka. Navijači Hajduka su okupirali Varaždin, a na kraju su znali i proslaviti naslov na ulicama ovoga prekrasnog grada. Pred tu povijesnu i dugo očekivanu utakmicu vladala je navijačka euforija u cijeloj Hercegovini gdje žive navijači Hajduka. Iz Mostara je organiziran autobus koji se vrlo brzo popunio s obzirom na to da su s nama tada planirali i neki navijači iz Čapljine. Noć prije puta nismo spavali i obilazili smo kafiće dok su radili, a onda smo se povukli u jedan sat do odlaska na bus. Pred busom ogromna gužva, došlo je navijača puno više nego ima mjesta, ali se ipak nekako krenulo prema Varaždinu. U busu ludnica, pije se i pjeva. Dolaskom na granicu problemi. Policija nije dala prijeći granicu s papirima iz BiH. Nakon natezanja s njima oni su bili nepopustljivi i nas desetak je moralo izaći iz autobusa.
E tada sam baš bio razočaran. Gdje sada da zbog glupe osobne propustim tu povijesnu utakmicu. Dogovor je bio da se snalazi kako tko može. Neki su odustali, a ja sam s jednim prikom pokucao na vrata čovjeka koji je živio blizu granice. Čovjek je bio vozač i radio je jedno vrijeme za našu firmu, a mi smo kada smo god bili na terenu u tom kraju svraćali kod njega.
Sreća bilo je rano jutro pa je bio doma pa sam ukratko rekao da moramo nekako preko granice. Jozo je bio navijač Hajduka i bez puno priče rekao je da će nas prebaciti preko granice. Kada nas je povezao svojim Kadetom kroz neko polje u njemu se probudio navijač i kaže on iznenada idem i ja na utakmicu. Kada sam mu rekao da imamo i viška ulaznica lice mu se ozarilo. I onda odjednom od nekud ispade policija. Zaustaviše nas, a ja sam u trenu premro od straha, nećeš ni Varaždina vidjet, još ću i u zatvor zaglaviti. Na našu sreću policajci su znali Jozu, pa nisu ništa ni pitali samo su ga pozdravili. I tako smo krenuli na put prema Varaždinu. Jozo nije dao ni da platimo gorivo, pa ni hranu i piće usput. Put nam je kratio pričama o svojim pohodima na Stari plac, ali i radu u Švedskoj gdje je bio nekoliko godina. Najlipše su cure u Švedskoj ponovio je nekoliko puta, a kada smo u putu stali u nekom restoranu da popijemo kavu poslužila nas je jedna atraktivna konobarica, a Jozo je onako sebi u bradu rekao: Naše su lipše, na što mi pukli od smijeha. Kako smo se približavali Varaždinu sve više je blo navijača Hajduka. Auta, kombiji, autobusi sve okićeno zastavama i šalovima. I ubrzo smo se našli u grotlu baroknog grada koji je tada bio bili grad. Iz svakog kutaka su se čule pjesme Hajduka, tu ludnicu je teško opisati. I mi smo popili po nekolika piva, pa čak i Jozo koji će nas morati voziti nazad poslije utakmice.
Dočepali smo se nekako stadiona i istočne tribine koja je bila ne puna nego prenapunjena navijačima Hajduka. I na drugoj “domaćoj” tribini bilo je puno više Hajdukovih navijača. U takvoj atmosferi nije se moglo izgubiti. Hajduk je dobio 4:2 i luda proslava je mogla početi. Navijači koji su se radovali s nogometašima koji su digli pokal namijenjen prvaku Hrvatske. Slavlje se preselilo na ulice Varaždina i grad je bukvalno gorio. Ostali smo par sati da proslavimo i onda povratak nazad. U auto smo primili još jednog dečka. Povratak je bio lagan uz Jozu i njegove anegdote. Svratili smo na nekoliko crpki kako bismo kupili piće, stajali u nekom restoranu da pojedemo nešto i taj naš put od 500 kilometara prođe ko dlanom o dlan. Stigli smo na granicu i tada nas nitko nije tražio dokumenta. Jozo je htio da nas vozi u Mostar, ali nisam mu dao jer je čovjek bio preumoran. Stali smo na cestu sa šalovima i stopirali i nije prošlo mnogo stade nam čovjek sa zagrebačkim tablama koji ide za Mostar. Bilo je razmišljanja da se okrenemo u Split na doček, ali s obzirom na sve bilo bi previše putovanja i avantura za taj dan.
HERCEGOVINA.in
