Svako malo novi val nam stiže,
Korona je i mlađima bliže.
Ljetno vrijeme godilo koroni,
Sad još više na uzbunu zvoni.
I tako se najavljuje treći,
Kako kažu, bit će COVID žešći.
Tom strašilu, kažu, nema (zabrane) veta,
Svaka dob mu idealna meta.
Sad tobože, traže njemu lijeka,
Skoro blizu, a onda prepreka:
Da pubertet u COVIDA traje,
Javnosti se lažna nada daje.
To je tema od prvoga dana,
Moćnicima svijeta je zadana.
U početku stari bili meta,
Nisu smjeli dalje iz kreveta.
Kad ih netko sretao na cesti,
Eto, priče i za Stožer vijesti.
Pun korone, zaraze i svega,
Morao sam zaobići njega…
Umro stari, sruši ga korona,
Neka zvone mrtvačka mu zvona.
Nije problem što je umro stari,
Stožer, znate, dosadašnje kvari:
Sve uklanja što je prije bilo,
Taji bolest od koje se mrilo.
Mise nema, obred kratki samo,
Ako župnik pojavi se tamo.
Sa distance škropi on mrtvaca,
Pa i čeljad grumen zemlje baca.
Tako crkve zatvorio puku
I nanio još veću mu muku.
Gdje nedjeljom misu slavit svetu?
„Ostaj doma, slavi u krevetu,
Možeš ustat, u stolicu sjesti,
Ako hoćeš i doručak jesti!“
Sad radio svećenika „glumi“,
I Poruku prenijeti ti umi.
Tako nešto nikad ne bi prije,
Da se misa slaviti ne smije
Pa ni USKRS slavio se nije.
Treba reći, zašto to se krije?!
Možda negdje, ipak ne bi svuda,
Snašla ljude vremena su luda.
Tako i sad u Europi, dalje,
Ako hoće misu slavit, šalje
On poruku, rezervira klupu
Uz jednoga, da ne čini grupu.
Obavezno držat mora masku,
U protivnom dobit će opasku.
Nakon mise još se jednom čiste
Klupe, vrata i svetačke biste…
Možda netko dotaknuo bistu
Il’ pogledom otpratio istu?
Je li kraju čovječanstvo ide?
Neki u tom i đavolsko vide.
Kada ljude ispuni se strahom,
Oni bježe i od BOGA mahom.
Nemoćan je, jača je KORONA
I sad BOGU odzvoniše zvona.
Je li zbilja, đavo moćan tako,
Da KORONOM makne BOGA lako
Iz crkava, uopće života?
To bi bila kršćanska sramota!
Ovo može samo kušnja biti,
Božja će se pak ZASTAVA viti.
Tad za neke može biti kasno,
Kršćaninu mora biti jasno.
„Jer ti ne znaš ni časa ni dana,
Budan budi…“, i čuvaj se mana!
Koje mane naše vrijeme nosi,
S kojima se ljudska savjest kosi?
Uvijek bilo rođenja i smrti,
Oko toga đavao se vrti.
Svakog dana mediji nam kažu,
Mrtvih dvoje, valjda to ne lažu.
A koliko umre ih od gladi,
Starih, djece…, u naponu mladi(h)?
A od raka, na tisuće bude!
Koliki se zbog te smrti čude?
Abortusa… kol’ko ih dnevno?
Samo Crkva…, još to prati revno.
Žena, kažu… odlučuje sama,
Ubit dijete… ili biti mama.
Njenu volju liječnik slijedit mora
Protiv svoje, gle roba doktora!?
Premda svjesni da korone ima,
Zašto takva stvorila se klima:
Da je SILA, pandan samom BOGU
Da neuki bolje shvatit mogu.
Puni straha…, što im život nosi,
Svaku nadu korona odnosi.
Glede ove i drugih „korona“,
Nek ljubavi sada zvone zvona
I pozovu bogate tajkune
Da podijele bogatstvo i kune
Prosjacima što nemaju ručka,
Kuhinja im… jedino je pučka.
Sebičnost je od KORONE gora,
Prosjak čeka da mu svane zora.
Tko na KRISTU svoju vjeru ziđe,
Bog mu lako u nevolji priđe.
Sad je vrijeme da se „maske“ skinu,
Jer pod maskom mnoge duše ginu.
Međugorje, 3. listopada 2020.
Sveti Franjo Asiški/HERCEGOVINA.in
