Thomas Felipe Carlovich, argentinski nogometaš hrvatskog porijekla za neke je i danas najveći, veći i od Maradone kome je bio uzor.
Da hrvatskim genima teče nogomet primjer je i Thomas Felipe Carlovich, jedan od sedmero braće obitelji koja se u Argentinu iz Hrvatske doselila još prije Drugog svjetskog rata.
Odrastao je u svakodnevnoj borbi za preživljavanje, no odmalena je bio osebujan i imao stavove i ideje od kojih nikada nije odustajao. Obožavao je nogometnu loptu s kojom je izvodio nevjerojatne trikove. Kasnije, kada je zaigrao pred publikom, upravo zbog tih “čarobnih” poteza doživljavao je ovacije navijača.
Još kao djetetu želja mu je bila da zaigra za Rosario Central, što je naravno i uspio. I iako su ga vrbovali za druge nogometne klubove, on bi samo odgovarao:
“Kud bih ja iz Rosarija. Samo gubite vrijeme obilazeći me.” Kako bi nogometnim žargonom rekli, Thomas je doslovno razvaljivao, no sa svojim klubom bio je zadovoljan i kada su igrali u Drugoj ligi.
Ipak, Thomasu je bilo suđeno da se njegova slava proširi Argentinom i to je uspio na utakmici između reprezentacije Argentine i njegovog Rosaria. Mladi Hrvat pokazao je Argentincima što je nogomet. Vrtio je argentinske reprezentativce oko sebe, prolazio kroz njih, zabijao golove, asistirao i doveo Rosario na poluvremenu do rezultata od 3:0 protiv najbolje postave argentinske momčadi.
Njegovog poznatog poteza, nazvanog Carlovich, kojim bi svom čuvaru i po dvaput provlačio loptu kroz noge, sjećaju se i danas.
No, Hrvati su ponekad čudni, pa je tako i Thomas Felipe Carlovich na poziv saveza da ode s njima na Mundijal u Njemačku samo odgovorio: ” Ne idem ja nigdje iz svoje kuće, grada i kluba. Ništa od toga ljudi moji. Do viđenja, ja sam već sa svojim prijateljima dogovorio ribolov.“
Netom prije svoje smrti u 74 godini od posljedica napada, ovaj nogometni velikan je ispričao:” O meni je toliko toga rečeno, ali puno toga nije bila istina. Istina je samo jedna – ja nikada nisam želio otići iz svoje kuće, kuće svojih roditelja imigranata, nisam htio otići od svojih dobrih susjeda, birtije u kojoj sam provodio vrijeme, nisam htio napustiti svoje prijatelje, rijeku, nisam htio napustiti sebe kao dječaka i svoje djetinjstvo.”
