Nastavak teksta iz Romana mostarskog književnika Emanuela Milićevića “Vitezov s lentom”. Prvi dio ovog dijela teksta pročitajte OVDJE.
I onda iznenada kao maloprije Mitar, Bećir se potpuno okuražio i počeo pričati stvari zbog kojih se tih godina ne samo išlo u zatvor nego se gubila i glava. Ali što možemo, što trijezan misli pijan zbori i ne može biti inačije. Pa krenuo Bećir:
“Dobri moj komšija Mile ja ću ti sada nešto reći jer vjerujem u tebe da me ti nećeš izdati nikome. Da ti pravo kažem mene ku.ac boli za “Partizan” i ja ga ne mogu smisliti iako evo vidim igraju u njemu neki naši muslimani, Hasanagić i što ti ja znam. Ja navijam za “Velež” jer je on naš mostarski, a da ti pravo kažem boli mene ku.ac i za “Velež” jer nikad mi ni Mujić ni Zelenika nisu platili piće u “Frke”, “Šadrvanu”, ili u “Gurmana” i njih nije briga imaju li moja đeca išta jesti. Još je onaj Zelenika kockar, više pije od onog Mitra i od mene, a puši ko Turčin đubre jedno.
A njihova đeca žderu dobro i nije ih briga što je u mene vazda za ručak falična čorba i prijesnac od krumpira. A oni opalili po lešo teletini i pečenoj janjetini. Još onaj Mujić vozi “Vespu” kroz Mostar i voli se kurč*ti, a mačak mu krepao pod sinijom koliko je škrt. Pukla mu guma dabogda na motoru i nogu slomio.
I još ću ti nešto reći, dobro me poslušaj; partizani su najveći zlikovci u istoriji. Oni su došli kod nas u Raštane, ja sam bio mladić i krio se iza štale, a oni su mojoj majci ukrali kravu i odveli. Krava se zvala “Zekulja” i nosila je po dvadeset litara mlijeka, a oni je odveli puna vimena. Moja jadna majka zamolila nekog oficira da je samo pomuze i da je onda odvedu, a on je nogom udario po leđima, mater im partizansku.
A mom amidži odnijeli s tavana svu mesnu suhotinu, velikog brava i nekoliko kozlića i još mu rekli da on treba da više jede patlidžana jer su mu zdraviji, da Bog dadne da im se trag zametne, živine jedne, ali moram šutiti jer mi plaću daju moj komšijo.
I tako je završila ta velika nogometna noć, ljudi rekli što su mislili u srcu i nisu se mogli zaustaviti. No, Mile Milićević je sve zaboravio; on je u biti znao da to nisu loši ljudi, jer u svakoj državnoj zajednici morao si biti lukav. Valjalo je živjeti a živjeti se moralo s malim ljudima, kada si gladan to je nezgodno, a mali ljudi ne odlučuju ni o čemu.
Razumio je Mile i Mitra koji nije volio “Partizan”; pa kada ti državna propaganda stalno trubi o nekim “zlikovcima”, a zlonamjernici potiho govorili da su Stjepan Bobek ili netko drugi bili tzv. “ustaše”, a nisu bili nikome ni čvrgu opalili, onda je razumljivo da je “Crvena zvezda” bila bliža Mitrovu srcu.
Sjećao se Mile nevolja njegove obitelji; ubili mu oca na hladnoj krvi, majka ostala teški invalid u nogu i bez ikakvih primanja, zemlju im oteli od koje su živjeli i sigurno je Mile suosjećao s Bećirom čijoj su majci oteli “Zekulju”, a amidži suhoga ovna i kozliće. No Mile je znao da je nogomet šport sadašnjosti i budućnosti, te se trebao okrenuti športu i kreativnom radu i tako je govorio sinovima.
Njegov djed Marko i otac Ivan su zajedno sa Antom Drmaćem Grofom predstavljali Jasenicu i donijeli prinose one 1925. godine, kada je Mostar posjetio Stjepan Radić, o tisućitoj godišnjici Hrvatskog kraljevstva. Mile je kao nogometni sudac, uvijek imao prave mentore, koji su bili sudci, delegati ili kontrolori suđenja.
Bio je u izvrsnim odnosima s bivšim nogometašima “Zrinjskog”, ali i “Veleža”; Stipe Tatarević, Vjeko Bošković, Đuka Rebac, Zvonko Miletić “partizanovac”, a Kažimira Rotima je upoznao još kao mladić, a on je ranije i umro, čini se 1963. godine. Kasnije je Mile prijateljevao sa dr. Zoranom Repcem, odličnim kirurgom i po Mili to je bio najbolji nogometni sudac u Jugoslaviji. A i milin stariji sin Mladen je poslije postao kirurgom i radio je do Domovinskog rata devedesetih sa Zoranom u istoj bolnici, te bi to Mili bila posebna čast.
I Mile je kao mladić zavolio “Velež”, i to je bilo ono što je početkom dvadesetih godina govorio veliki gazda Blaško Slišković u prigodi marende na svojoj zahumskoj tržnici; da će dio našega hrvatskoga srca uvijek biti za “Velež” jer su ga zajedno s drugima osnivali i “Hroškovci”. Također se Mile nije mogao složiti sa Bećirovom negativnim mišljenjima o Mujiću; za njega je Mujić, koji mu je uzgred bio i školski drug, bio dobričina i veliki nogometaš, ali nije pio alkohol te ga zbog toga mnogi nisu voljeli.
I nikada se Mile nije mogao odlučiti tko bi po njemu bio najbolji igrač “Veleža” ikada? On je uvijek dvojio; ili Franjo Vladić ili Muhamed Mujić!!! I nije se nikada odlučio.
Mostar je valjda jedini grad u svijetu gdje te ljudi osuđuju ako ne piješ alkohol kao što su prozivali Mujića, a u drugim mjestima ljudi u tebe prstom upiru ako piješ ili kockaš.
To je bio usud, otac i djed za “Zrinjski” a i on kao dječak, a poslije za “Velež” jer su “Zrinjski” zabranili komunisti. Vlatko Slišković je za Milu Milićevića bio veliki čovjek; kao Blaškin sin bio je sposoban, kao nogometaš “Veleža” bio je odličan, kao prijatelj i kolega sudac izvanredan, kao suprug gospođe Nede Knezović koja dolazi iz jedne također nogometne obitelji i otac dvojice sinova, besprijekoran. I Vlatko Slišković je kao i Mujić bio Milina školska generacija, te ih je sve doživljavao kroz nogomet, kao svoju obitelj.
Zato je i kroz Ćurkovićev odlazak u “Partizan” znao da tamo njima i nije loše i da oni kao Hrvati neće loše pronaći, a najviše zbog toga što su bili izvanredni nogometaši; svi od Miroslava Brozovića, Stjepana Bobeka i Florijana Matekala u samim početcima, pa sve do Dragana Mancea, koji je poginuo pod sumnjivim okolnostima polovicom osamdesetih godina, kao desetak godina prije Bero Komljenović u Slavonskom Brodu.
I što bi bilo s tim “Partizanom” i s Franjom Tuđmanom, obnoviteljem hrvatske državnosti 1990. godine?? Jedan veliki hrvatski novinar je htio obilježiti igranje prvog Hrvata u finalu tadašnjeg Kupa europskih prvaka, danas Lige prvaka, protiv tada moćnog “Reala”; u dresu “Partizana” je igrao Josip Pirmajer, poznatiji kao “balerina u kopačkama”. Do te 1966. godine bilo je valjda već trideseti Hrvat u dresu toga beogradskog kluba, te se taj ugledni novinar usudio napisati da je “Partizan” treći najveći hrvatski klub”, poslije zagrebačkog “Građanskog”, sljedbenika mu “Dinamo” i splitskog “Hajduka”.
Pa novinar “drsko” dalje piše, a on je bio jedini živući zagrebački “partizanovac”, Miroslav Rede o imenima: Glaser, Zlatko Čajkovski, Matekalo, Bobek, Švaljek, Čulik, Rupnik, Brozović, Šoštarić, Firm, Canjuga, Mateković, Senčer, Strnad, Grčević, Jakuš, Kolaković, Požega, Bruno Belin, Zebec, S. Stojanović, Hmelina, Jurišić, Rede, Zdravko Juričko… i to sve zaključno s godinom 1958.. Poslije su išli Duvančić, Duplančić, Pirmajer, Ćurković, Pavle Grubišić, Ivan Golac, Dragan Mance… i još smo neke zaboravili!!!
I kako to veliko i dosta objektivno hrvatsko novinarstvo pero reče da bi se od Hrvata iz “Partizana” mogle načiniti dvije reprezentacije visoke europske vrijednosti… I nije zato čudo što je reprezentacija Hrvatske 1998. na Svjetskom nogometnom prvenstvu uzela brončanu medalju, a pod vođstvom trenera svih trenera Miroslava Ćire Blaževića, rodom iz Doca kod Travnika kao i njegov veliki sunarodnjak i nobelovac, književnik Ivo Andrić. I biješe te godine Miroslav Blažević izabran za “trenera godine” u svijetu, najveći među najvećim.
Ali eto nije to bilo dovoljno da se u FK “Sarajevo” sjete i obilježe da njihov nekadašnji nogometaš to postigao. Oni bi to obilježili, ali Ćiro nije ispunio njihova dva stroga kriterija: prvi je da bio morao bi biti buregdžija ili ćevabddžija i drugi uvjet je da nije Hrvat. Ali Ćiro to nije mogao ispuniti iako mu je omiljeno jelo bila “krumpiruša”, a to je rekao u više navrata. Vole Hrvati izgleda tu vrstu pite, možda i najviše.
Tako su nekada zaboravili trenera Miru Brozovića iako je bio “Meho” i donio im prvu titulu prvaka Jugoslavije, nije ni on ispunio dva kriterija. Ali Brozović je volio pitu zeljanicu i to ga je “zajeba*o” sugurnoi.
I što ono bi s onim “partizanovcim”? Rekoše da je “Partizan” imao tri veličanstvena trenera hrvatske narodnosti; prvi je Florijan Matekalo, čije su “Bebe”; Šoškić, Jusufi, Miladinović, Vasović, Čebinac… sredinom pedesetih godina bili bolji od Busbyjevih “beba” Manchester Uniteda. I to je bila europska senzacija. No još veći trener u povijesti “Partizana” je bio Ante Biće Mladinić, koji je s “Partizanom” 1978. godine ubjedljivo bio prvakom države sa do tada najvećim brojem bodova u povijesti jugo nogometa.
Tada se znalo reći da je taj način igranja kao “parni valjak”. I da se ne zaboravi; Stjepan Štef Bobek je bio kao trener “Partizana” prvakom Jugoslavije tri puta uzastopce 1961., 62., 63., te je najzaslužniji uz Matekala što će to biti kralježnica onoga tima koji je igrao finale Kupa prvaka.
No sigurno je da se Mostarci ne slažu u potpunosti s gospodinom Miroslavom Redeom, iako je dosta objektivan, ali ima “sljepilo” na Mostar i Hercegovinu. Pa Mostarci razložno uzvratiše; HŠK “Zrinjski” Mostar je treći najveći hrvatski nogometni klub iza “Građanskog” i “Hajduka”; iako je bio zabranjen od 1945.-1992. vlasnik je do sada šest titula (danas sedam, ali kada je ova knjiga napisana bilo je šest) prvaka države i jedne titule Kupa.
Iako mu ponovno danas rade “o glavi” političari druge i treće bosansko hercegovačke političke elite, nadaju se da će “Zrinja” izdržati i da ih više neće ubijati kako bi drugi bili bolji. Tko je četvrti najveći hrvatski klub u povijesti neka riješe između sebe; NK Široki Brijeg sa tri titule državnog prvaka, a onda “Concordia”, “HAŠK” Zagreb, HNK “Rijeka”, NK “Osijek” i drugi klubovi.
Po važnosti igrača koji su igrali u “Zrinjskom” također je gospon novinar “falio”; Luka Modrić je svoju prvu nogometnu seniorsku sezonu odigrao za “Zrinjski” i nikada “Partizan” nije imao takvoga igrača, iako su do Zvonimira Bobana, kapetana “brončanih” iz 1998. godine i Luke Modrića kapetana “srebrenih” iz 2018. godine, sigurno Bobek, Zebec, Čajkovski, ili “Hajdukovi” Vukas, Matošić, Beara ili Kaliterna i mnogi drugi bili svjetske veličine, ali sorry, nisu bili “zlatna lopta”.
Iako Modrić nije ponikao u “Zrinjskom” nije ni u “Dinamu” koji ga je oblikovao, nego u Zadru gradu i klubu, a među hrvatskim klubovima Luka Modrić je još igrao u “Interu” iz Zaprešića. No jedno je sigurno bitno; “Građanski” i “Zrinjski” 1935. i 2003. godine su imali velike ljude na odgovornim mjestima; Blaško Slišković i društvo su ustupili Brozovića, a Zdravko Mamić i drugi uzvratili šezdeset i osam godina kasnije s Modrićem. I tu valja tražiti slogu a ne razdor.
Nastavit će se….
