Toni Herceg, jedan od trojice sinova svjetski priznatog hrvatskog znanstvenika dr. sc. Zdenka Hercega (Svjetska zdravstvena organizacija), bio je časnik francuske vojske koji je svoj život izgubio u misiji zaštite ljudskog dostojanstva i slobode na istoku Europe. Rođen u Edinburghu, djetinjstvo je proveo u Londonu, Beču i Zagrebu, a odrastao je u Francuskoj. Ipak, njegova duša ostala je duboko vezana za Hrvatsku, gdje je ovoga utorka i pokopan. Toni se 2018. pridružio elitnoj padobranskoj brigadi (Brigade Parachutiste) u kampu Caylus pokraj Toulousea, gdje je završio interventnu padobransku obuku. Potom je postao pripadnik znamenite RIMA-e (s bazom u Fréjusu), s kojom je sudjelovao u brojnim međunarodnim misijama, uključujući i četveromjesečni boravak u afričkom Maliju (Opération Barkhane) te angažmane na istočnom Mediteranu. S vremenom je unaprijeđen u čin glavnog narednika.
Uz aktivnu službu, Toni je završio i časničku izobrazbu te je postao certificirani vojni instruktor, čime je dodatno potvrdio svoje vojno i ljudsko zvanje. Dakle, Toni nije bio samo elitni vojnik i časnik francuske vojske – bio je i mentor, uzor i istinski vođa. U veljači ove godine, nakon sedmomjesečnog instruktorskog angažmana u Poljskoj, Toni se, zajedno s nekoliko suboraca, dobrovoljno priključio ukrajinskim snagama na sjeveroistoku zemlje, riskirajući pritom ne samo karijeru, već i vlastiti život. Njegova cjeloživotna predanost drugima okrunjena je činom krajnje žrtve. Prema izravnim svjedočanstvima suboraca, Toni je 6. svibnja 2025., tijekom žestokog napada dronom kamikazom na oklopno vozilo s ranjenicima, kao njihov zapovjednik, vlastitim tijelom zaštitio vrata transportera i tako spriječio prodor eksplozivne naprave. Život je dao, ali je time spasio živote svojih prijatelja i suboraca, među kojima je bilo više ranjenih, od kojih su se saznale pojedinosti o njegovom herojskom činu.
Toni je vjerovao da “sloboda nije besplatna”, a to uvjerenje, koje je nosio duboko u sebi, oblikovano je i hrvatskim povijesnim iskustvom. Njegova hrabrost, utemeljena na vjeri u Boga i ljubavi prema bližnjem, ostavila je neizbrisiv trag u srcima svih koji su ga poznavali. Vjerovao je da svaka žrtva ima smisao, kao što svaka stanica u tijelu nosi trag ljubavi. Neka ta vjera bude utjeha svima nama koji ostajemo. Heroj Ukrajine Toni Herceg, posmrtno odlikovan najvišim ordenom za svoju žrtvu, ispraćen je na vječni početak u Hrvatskoj nakon oproštajnih svečanosti u Kijevu (katedrala i Majdan) i Francuskoj. U utorak, na zagrebačkom groblju Miroševac, pod vedrim nebom i uz najdirljivije počasti, oprostili smo se od Tonija Hercega – hrvatskog heroja, vojnika, prijatelja, sina, nećaka, kolega i čovjeka kojem su tri domovine – Hrvatska, Francuska i Ukrajina – iskazale duboko poštovanje.
Ispraćaj kakav se rijetko viđa i kakav mnogi nikada nisu doživjeli, dostojanstven i veličanstven, okupio je mnoštvo ljudi iz svih slojeva društva: pripadnike vojske i akademske zajednice, znanstvenike, kulturnjake, političke dužnosnike, predstavnike diplomatskog zbora, crkvene velikodostojnike, ali prije svega njegovu bližu i širu obitelj, te brojne prijatelje koji su u tišini i molitvi zahvalili Toniju za sve što je bio i što je ostavio iza sebe. Mnoštvo okupljenih na posljednjem ispraćaju, rijeka ljudi – neprekidna kolona prijatelja, rodbine i ljudi iz svih krajeva RH, BiH i svijeta, koje je Tonijeva hrabrost i žrtva dirnula – prolazila je tiho pokraj lijesa, zastajala u kratkoj molitvi, naklonu, iskazivala sućut obitelji. Bio je to prizor dubokog zajedništva i zahvalnosti.
Sprovodna misa, istinski dostojanstvena i ganutljiva, bila je koncelebrirana s čak osam svećenika – među njima su bili i svećenici bivši vjeroučitelji iz Francuske (don Benjamin Petrović i don Toni Oršolić), predstavnik Ukrajinske grkokatoličke crkve – a predvodio ju je generalni vikar Vojnog ordinarijata Republike Hrvatske don Ilija Jakovljević. U ozračju molitve i tišine, tri zastave – hrvatska, francuska i ukrajinska – presavijene na lijesu, kao da su se blago njihale na vjetru, simbolizirajući duboku povezanost pokojnika s trima domovinama koje su ga smatrale svojim. Izaslanik vojnog biskupa Jure Bogdana, don Ilija, u svojoj je propovijedi prenio biskupove riječi utjehe i brige za obitelj pokojnog Tonija te održao homiliju s riječima svetog evanđelja po Ivanu: “Isus uskrisuje Lazara. Ja sam Uskrsnuće i Život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će!” U svojoj propovijedi objasnio je Tonijevu nesebičnu spremnost, hrabrost i ljubav u borbi za slobodu jednog naroda. “Jer nitko nema veće ljubavi od ove: da tko položi život za svoje prijatelje!”
Ispraćaj je bio emotivan. Otac Zdenko, majka Slavica, braća Ivan i Josip, stričevi Nevenko i Vjekoslav, bratići i sestrične te mnogi bližnji s ponosom su i boli slušali riječi posvete. Posebno dirljiv trenutak zauvijek će ostati urezan u pamćenju prisutnih: ukrajinski veleposlanik Vasilj Kirilič, klečeći pred lijesom je rukom položenom na odru, u tišini i molitvi, zahvalio je Toniju na daru života – danu za slobodu Ukrajine. U toj jednostavnoj, a snažnoj gesti saželo se sve: poštovanje, bol, zahvalnost i nada. Glazbeni izbor činio je emotivni mozaik duhovne i osobne dimenzije ispraćaja. Uz sakralne pjesme “Krist na žalu” i “Trag u beskraju” Olivera Dragojevića, izvedena je i pjesma “Oči u oči” – osobni izbor njegove majke Slavice. Nije to bila slučajna odluka: Toni je cijelog života bio hrabar, iskren i pravedan čovjek koji je svakome gledao ravno u oči. Tako će, vjeruje njegova majka, jednoga dana i pred Gospodinom stajati – otvorena pogleda, bez straha, licem u lice. Pjesma “Lipi moj anđele”, iako nije bila na službenom repertoaru, spontano je izvedena kao posljednji glazbeni dar – Toniju i svima nama.
Cvijeće je pristizalo iz svih krajeva svijeta – iz Francuske, Hrvatske, BiH, Njemačke, Poljske, Ukrajine, Velike Britanije, pa čak i iz daleke Australije i SAD-a. Bila je to tiha potvrda koliko je Toni dotaknuo živote ljudi diljem planeta. Na kraju riječi oproštaja uputio je njegov vjeroučitelj don Toni, koji se prisjetio tko je Toni bio: “Ti si svojom izvrsnošću i osmijehom sličio anđelu kojemu gotovo ništa ne treba reći, a već sve znaš. Vjerujem da rastemo tijekom života u spoznaji Onoga kojeg ti sada poznaješ, i kojem se nadamo doći, pridruživši se poslije ovoga života tebi i vjernim mrtvima.” Ukrajinski veleposlanik Vasilj Kirilič, koji je nazočio sprovodu s vojnim atašeom i delegacijom, progovorio je dirljivim riječima:
“Čekao sam trenutak da se sretnemo, Toni i ja, u Zagrebu ili možda u Ukrajini – da ti zahvalim. Zahvaljujući herojima poput tebe, Ukrajina još postoji i brani svoju slobodu. Prisjećam se riječi prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana: ‘U ovom teškom trenutku, na ovoj povijesnoj prekretnici, pozivam vas, braćo i sestre, da ispunite svoju svetu dužnost u obrani domovine.’ Na taj je način djelovao i Toni Herceg. Draga obitelji, hvala vam što ste odgojili heroja Ukrajine. Znajte – heroji ne umiru. Vječna mu slava i hvala. Počivao u Bogu.” Rođak Ivan podsjetio je kako Toni nije bio samo elitni vojnik francuske vojske, već i dijete (koje se nije razlikovalo od drugih) koje se igralo ispod očeva mikroskopa i majčine pogleda:
“Pun nježnosti, brat na kojeg smo svi bili ponosni. Rođen u Edinburgu, prve godine proveo u Beču, a odrastao u Francuskoj – ali srcem i dušom bio je duboko vezan za Hrvatsku i Hercegovinu. Proveo je dvije godine u vrtiću na Trešnjevki, a gotovo svakog ljeta vraćao se među maslinike, šipke, smokve, na naše rijeke i more. Odluka da ode u vojsku bila je čin duboke vjere i uvjerenja – želio je štititi one koji se ne mogu sami zaštititi. Njegovi suborci svjedoče o njegovoj hrabrosti i žrtvi kojom je spasio živote drugih. Pravedan, hrabar i predan – čak i na najtežim misijama nosio je toplinu naših brda.” Na samom kraju, posebno potresan i intiman trenutak dogodio se na grobu – oproštaj oca Zdenka, jednostavan i duboko ljudski, izgovoren kroz suze i tišinu koja je obgrlila sve prisutne:
“Odabrao je put vojnika, put onih koji se ne boje žrtve. Bio je časnik francuske vojske, cijenjen i odlikovan, ali je tu sigurnost, prije tri mjeseca, ostavio da bi stao uz narod koji se bori za slobodu – ne zbog slave, nego zbog uvjerenja. Kad sam čuo svjedočanstva njegovih suboraca kojima je spasio živote, koji su preživjeli zahvaljujući njegovoj žrtvi, pitao sam se odakle mu tolika hrabrost i snaga. Pogledao sam Slavicu i znao. – sve molitve, tišinu, strahove koje je nosila sa snagom i vjerom. Toni je bio ratnik, ali i njezin sin. Na svaku majčinu poruku odgovarao je: ‘Volim te, mama.’ Meni to nije često govorio, ali mi smo se muški razumjeli. Toni, iza tebe je ostalo malo ovozemaljskih stvari, ali ostavio si nam puno više – srce puno ljubavi, ponos koji nema granica i uspomene koje ćemo nositi dok živimo. Hvala ti, sine. Volimo te.”
Nakon posljednjeg pozdrava, okupanog suzama mnoštva na Miroševcu, održana je sv. misa zadušnica za pokoj duše u crkvi Bezgrešnog Začeća BDM, na poznatoj zagrebačkoj Aveniji Gojka Šuška u Dubravi. Misno slavlje predvodili su don Benjamin Petrović i don Mile Miljko, uz koncelebraciju s prisutnim svećenicima vojnog ordinarijata, drugim svećenicima i redovnicima. Na obiteljskom okupljanju, nakon mise, dirljivo je bilo i obraćanje obiteljskog prijatelja, akademika Ferde Bašića: “Plodna polja Galicije pamte hrvatske žrtve… uz brojne dosadašnje, u svojoj preranoj žetvi, u mjesecu osvita proljeća, života i nade u životu poželjela su i pred lice Svevišnjega uznijela još jedan, posljednji u nizu hrvatski život, život vašeg Tonija.” Toni Herceg je otišao, ali trag koji je ostavio u ljudima u domovini i u svijetu ostaje svijetao, hrabar i nezaboravan. Kako je poručila jedna Ukrajinka, majka i djelatnica hrvatskog veleposlanstva u Kijevu: “Toni je položio svoj život da bi naša djeca jednog dana mogla mirno spavati.”
Vecernji list
