Ivan Prgomet (33) već 13 godina leži nepomičan u svom domu u Šamcu, 50-tak kilometara od Slavonskog Broda. Ne može micati tijelom, rukama, nogama već samo glavom. Ovisan je o respiratoru.
– Ja sam u samoizolaciji 13 godina, od onoga dana kada sam teško nastradao nakon jednog naizgled bezazlenog skoka u rijeku Dravu. Samo sam htio da se poslije napornog bravarskog posla, na mostu preko Drave na koridoru Vc, točnije na obilaznici oko Osijeka, zajedno sa svojim radnim kolegama osvježim. Imao sam 19 godina i bilo je to moje prvo zaposlenje i na samom početku pošlo je po zlu. Nakon skoka u vodu, slomio sam vrat. Skoro tri godine proveo sam po bolnicama, prvo u Osijeku, a onda i u Zagrebu i Švicarskoj, sve dok nisam došao kući na skrb mojoj obitelji, prvenstveno mojoj majci Ankici (60) – rekao je Ivan.
Sve je u kući podređeno njemu, cijeli teret njegove nesreće preuzela je obitelj. Boji se dana kad bi mu ovaj, postojeći respirator prestao raditi jer rezervni nema. Sve opcije koje je imao, a zbog kojih bi malo manje strepio za život, propale su mu, piše 24 sata.
– Dok sam bio u Osijeku, zaradio sam brojne dekubituse, rane koje sam zadobio zbog ležanja. One su me možda koštale oporavka jer kada sam došao u Švicarsku, rekli su mi da prije operacije na plućima moraju operirati dekubituse. Naime, moja sestra je čula da u Njemačkoj postoji klinika u kojoj se ugrađuje aparat, odnosno stimulator pluća uz kojeg ne bi ovisio o respiratoru. Iz bolnice u Njemačkoj su javili da to ne rade oni, već bolnica u Švicarskoj. HZZO mi je odobrio odlazak u Švicarsku da mi ugrade stimulator. Međutim kada sam došao u Švicarsku i kada su mi vidjeli rane na tijelu, rekli su da nema šanse i da to zbog infekcije ne smiju operirati i ugrađivati. Predložili su da se prvo operiraju dekubitusi, a HZZO je rekao da se to uspješno izvodi u Hrvatskoj i da
me vrate nazad – rekao je Ivan.
Obećali su da će mu zaliječiti rane i da će se onda vratiti natrag za Švicarsku. Kada se vratio kući, tvrdi Ivan, nije htio ići u KBC Osijek jer je tamo dobio rane. Navodi i da ga nije htjela primiti bolnica u Draškovićevoj u Zagrebu te da su ga smjestili u bolnicu Fran Mihaljević, na zarazni odjel.
– Oni su me jedini htjeli primiti. U toj bolnici sam bio 4,5 mjeseca, ali me tu nisu operirali. Radili smo humanitarnu akciju da mogu ići u Švicarsku i tamo operirati dekubituse. Otišao sam u Švicarsku i tamo su mi operirali te rane, proveo sam kod njih šest mjeseci. Vratio sam se kući i nakon kraćeg oporavka trebao sam ponovo ići u Švicarsku na operaciju pluća, odnosno da mi ugrade stimulator za pluća. Kada sam došao tamo na kontrolu dijagnosticirali su da živac koji potiče pluća više nije u funkciji i vratio sam se kući –
ukratko je Ivan Prgomet ispričao svoj put od stradanja u Dravi do Švicarske.
Uvjeren je da bi sve bilo drugačije da nije imao tih rana koje je zaradio u Osijeku i da tada ne bi 12 godina ovisio o respiratoru.
– Švicarci ne bi bili Švicarci kada ne bi odmah dali dva respiratora, no, nažalost njima je isteklo jamstvo – tvrdi mladi muškarac.
U jedini kojeg trenutno ima, Ivan gleda kao u svetinju jer ako on prestane s radom i njegov život je gotov.
– Živim u Šamcu, a Hitna pomoć je u Vrpolju i njima da bi došli do mene treba skoro pola sata. Za to vrijeme moja majka bi u
svojim rukama imala moj život, ona bi morala ručno pomoću gumenog mjehura upuhivati zrak u pluća – kaže Ivan.
Pokazala nam je kako to čini i to nije nimalo lako. Treba imati dosta snage za izdržati nekoliko minuta, a kamoli pola sata.
– Možete misliti kako bi to bilo da moram Ivanu upuhivati zrak s obje ruke i istovremeno zvati Hitnu pomoć. Kako to izvesti – pita se mama Ankica koja je od trgovkinje preko noći postala njegovateljica.
Ivan dodaje da je ona viša medicinska sestra na temelju edukacije i iskustva kojeg je do sada stekla. Ankica kaže da za svoje 24-satno dežurstvo dobije 2500 kuna, što uglavnom utroši na kupovinu lijekova za svoga sina koji nisu na listi HZZO-a.
– Mislio sam, u ovo vrijeme korone kada u Hrvatski stižu brojni respiratori da će neki možda i ostati viška, pa da mi ga daju kao rezervu, ako ovaj moj slučajno stane. Inače prije dvije godine sam slao zamolbu da mi se odobri još jedan resporator, ali sam zbog zakona odbijen. Uz respirator mi treba jedan kabel koji bi se priključio na upaljač automobila, on sam po sebi nije skup, ali ima posebne priključke koje ja ne mogu kupiti. Da to imam odvezli bi me do Slavonskog Broda ili Osijeka, među ljude da ih vidim, ovako iz sobe ne mogu nigdje. Osim njegove majke, Ivanu je od pomoći i jedna njegovateljica.
– Svaki dan morao sam pisati izvješće Udruzi paraplegičara što je tog dana uradila, koliko sam pojeo, koliko sam puta imao stolicu, koliko sam izmokrio tekućine, kada sam da oprostite promijenio gaće. Gdje je tu moja intima. Volio bih kada bi k meni došao netko iz HZZO-a da sa mnom porazgovara, da mu kažem što mene pati i što mi treba, da me ljudski sasluša, jer ovako se igramo dopisivanja i gluhih telefona da bi na kraju došlo do nekoga tko bi sve glatko odbio, pozivajući se na razne pravilnike kojima je propisano što se može. U slučaju respiratora, pitao bih ih što će biti kada on prestane raditi, tko će me uspjeti održati na životu, kako će biti mojoj majci dok gleda kako joj u mukama umire sin – rekao je Ivan Prgomet.
