Ženski sport je na marginima društva u BiH. Rijetki su oni koji isplivaju na površinu, a isplivaju jer imaju nekog mecenu koji to financiraju. U Mostaru za ženski sport nema puno interesa i oni klubovi koji egzistiraju postoje zahvaljujući samo bivšim i sadašnjim sportašicama koje ne daju da se njihovi kolektivi ugase. Takav slučaj je i s rukometom i HŽRK Zrinjski. Plemkinje su višestruke državne prvakinje, a nemarom i nebrigom došle su u situaciju da se ugase. Što to nije tako glavni krivac je Ivana Mlakić. Ne tako davno najbolja rukometašica BiH, a danas vrsna trenerica i pedagoginja.
Danas sa sigurnošću možemo reći da bi HŽRK Zrinjski teško opstao da na vruću trenersku klupu nije sjela Ivana i uhvatila se u koštac sa svim problemima. U sastavu su je dočekale djevojčice bez iskustva i valjalo je s mladim igračicama opstajati u društvu najboljih. Tu je onda uskočila još jedna Ivana. Njeno ime je Ivana Rozić koja se vratila iz Njemačke i stavila se na raspolaganje svojoj imenjakinji. Nekada su bile suigračice, a danas su trenerica i kapetanica Plemkinja. Da nije njih danas klub vjerojatno ne bi postojao, a ako bi i postajao natjecao bi se u nižem rangu daleko od svih zbivanja. Moramo sada spomenuti i trenericu Tinu Biokšić, te Moniku Miličević koje su tu stalno od pomoći u klubu. Sve njih veže samo jedno, a to je ljubav prema rukometu i svetom dresu HŽRK Zrinjski.
Plemkinjama ne cvjetaju ruže u prvenstvu, ali s obzirom na sve uvjete i neiskustvo većine igračica one mogu biti sportski primjer kako se bori za dres Zrinjskog. Nikada se nisu predale i nikada nisu pokleknule premda igraju protiv klubova čije sredine za razliku od Mostara cijene sportske kolektive. Ono što raduje jeste da su skoro sve djevojke potekle iz vlastitog omladinskog pogona, te da u klubu djeluje škola rukometa koja okuplja veliki broj djevojčica. Te djevojčice imaju sreću što uče od najbolje, a Ivana ima što za pokazati i svjesna je da će te djevojčice kroz par sezona biti nositeljice igre Zrinjskog.
HERCEGOVINA.in
