Ivica Ćurković, dijete Mostara, bio je određen da postane velikan i to mu je uspjelo.
Put do francuskog rudarskog gradića Saint Etienna išao je preko mostarskog Veleža zatim do Beograda u kome je ostavio blistav trag braneći za Partizan i postajući njegov dugogodišnji predsjednik. Zanimalo nas je na koji način je uspio ostvariti tako uspješnu karijeru i od dvojice francuskih predsjednika dobiti največe ordenje francuske.
Kasnije ste karijeru nastavili u Francuskoj. Počeli ste igrati u Saint Etienneu od 1972. gdje ste zabilježili niz uspjeha. Tri puta ste osvajali nacionalno prvenstvo Francuske (1974, 1975,1976.), isto toliko puta i istih godina nacionalni kup i postali ste savjetnik stručnog stožera reprezentacije te zemlje u kvalifikacijama i na Mundijalu u Španjolskoj 1982. godine kada je Francuze vodio Michel Hidalgo. Taj klub u to vrijeme postigao je najveće uspjehe u svojoj povijesti. Što je bilo presudno da u toj zemlji ostvarite impresivne rezultate?
- U Partizanu sam, između ostalog, imao jako dobre trenere. Imao sam uz sebe ljude od kojih sam mnogo naučio. Bio sam kapetan kad je Milutin Šoškić branio. Mijenjali smo se na golu itd. U tijeku 1966. igrali smo finale Lige prvaka i Šoškić je sjajno branio. Ja sam nastupio samo na jednoj utakmici. Da sam branio na više utakmica ne bi postigli takav rezultat. On je, to se mora priznati, imao veće iskustvo. Šoškić je bio jedan od naših najboljih vratara, ja to uvijek ponavljam. A onda je 1966. godine Šoškić otišao iz Partizana. Ja sam ga nasljedio da bi 1972. godine otišao u Francusku.
- Nisam imao nekih ponuda osim jedne iz Njemačke, konkretno iz Hannovera. Imao sam jednog prijatelja koji se zvao Radivoje Durković s kojim sam godinama išao na more u Brela. On je igrao u Francuskoj i tamo je ostavio sjajan utisak. Pričao mi je o Saint Etiennu tako da sad dolazimo do zanimljive priče.
- Partizan gostuje u Mostaru, igramo protiv Veleža, a ja nastupam za Partizan. Dolazim u svoj rodni grad, a to je sjećam se 1972. godina. Tom prilikom sam se povrijedio i pukla mi je vilica, tako da su me odmah smjestili u bolnicu. Međutim, prije nego što smo krenuli za Mostar došao je Bastija, sportski direktor Saint Etienna koji mi je rekao da bi trebao doći do njih u Francusku. Ja sam pristao što su potvrdili i ljudi iz uprave Partizana. Međutim, ja nisam ništa potpisao, premda sam načelno pristao na dolazak.
- Poslije bolnice u Mostaru zvao me kolega Jovica Veličković iz lista „Tempo“, koji je preko ljeta radio u Parizu. Mene je u stvari pratio sportski direktor Saint Etienna. Jovica mi je priopćio da on želi da dođem u Saint Etienne, tako da sam se ja opredjelio za taj klub u istoimenom gradu.
- Sjećam se da sam 18. 6. 1972. godine otputovao u Francusku. Tamo sam stigao i kako nisam poznavao francuski jezik osjećao sam neku nesigurnost, posebno što je bila noć. Nešto sam poznavao španjolskog i njemačkog jezika, ali od francuskog baš ništa. Ipak sam se smjestio u hotel a već sutra čekao me je jedan mladić koji me odveo na sastanak s nogometašima i predsjednikom kluba.
- Sačuvao sam fotografiju na kojoj je ovjekovječen jedan od ključnih događaja u mojoj karijeri. Tada sam prvi put imao kontakt sa izbornikom nogometašem Michelom Hidalgom. Tim su činili uglavnom nogometaši iz njihove formacijske nogometne škole, uz nekoliko starijih igrača. Ja i jedan Argentinac smo bili jedini stranci. Eto tako je u stvari počela nova priča u Saint Etiennu.
Kako ste se nametnuli tamošnjem rukovodstvu, i što je bilo presudno da vas prihvate kao veliku ličnost koja im je bila itekako potrebna?
- Kako sam se nametnuo? Prvo ozbiljnošću. Tada sam imao nešto malo više od 28 godina. Iza sebe sam ostvario dosta bogatu karijeru. Imao sam dobre trenere a jedan od njih koji mi je najviše unio znanja bio je legendarni Stjepan Bobek. Bio mi je prijatelj i vremenom smo postali vrlo bliski. Zatim su mi pomogli Vujadin Boškov i Miljan Miljanić, dvojica vrsnih nogometaša, trenera i selektora reprezetacije. Primjetio sam da su Francuzi dosta trčali, imali su dosta dobru tehniku, ali taktički su bili hendikepirani. Ja sam ih postepeno u tom pravcu educirao. Čudio sam se kako nisu imali rezervnog golmana i pitao sam ih šta ako se ja povrijedim, tko je zamjena. Tada sam u Saint Etienne doveo mog kolegu iz mostarskog Veleža Esu Dugalića. Jednostavno, ja sam se u novoj sredini nametnuo prije svega radom. Čak sam njihovog trenera usmjeravao kako da radi s golmanima na treninzima, s obzirom da su to specifični treninzi. Saint Etienne je malen francuski grad sa oko dvjesto tisuća stanovnika gdje se cijenio rad, marljivost i posvećenost poslu, jer je to rudarski grad.
Vaše vitrine u obiteljskoj kuću su pune priznanja i nagrada. Već 1981. godine kasnije francuski ministar za sport Alen Kalmea vam dodjeljuje odlikovanje Zlatnu medalju za sport i omladinu. Predsjednik francuske Francois Mitterand vas odlikuje u red Viteza sa ordenom za nacionalne zasluge u rangu Legije časti. Postajete počasni konzul Republike Sejšela u Jugoslaviji. Godine 2005. odlikovani ste u red Viteza s nacionalnim ordenom Legije časti od strane predsjednika Jacquesa Chiraca. Šta je bilo presudno da dobijete dva najveća ordena Francuske od dvojice predsjednika države?
- To je došlo tek poslije poslije velikih uspjeha. Saint Etienne je u periodu 1974-1976. godine zbog dobrih rezultata na internacionalnom planu postao poznat klub u Europi. Najviša priznanja dolaze vremenom , poslije ostvarenih uspjeha. U periodu 1974-1976. Saint Etienne je postigao ogromnu popularnost. Iako je to bilo relativno malo mjesto, mi smo postigli velike internacionalne uspjehe. Sve velike nacije imaju ponos. Ponos je nešto što je jako bitno. Taj ponos se osjeti i izražen je i u sportu.Taj ponos najviše dolazi do izražaja na internacionalnom planu. Saint Etienne je tih godina počeo ostvarivati velike uspjehe tako da je stadion neprekidno bio dupke pun. Uspjeli smo postići takav ugled da je bila stvar prestiža doći u Saint Etienne. Čak su nam na utakmice dolazili predsjednici Francuske Valery Giscard d Estaing i Francois Miterrand, ministri i drugi ugledni gosti. Grad je postao prijestolnica nogometa u Francuskoj. Uspjeli smo tom rudarskom gradiću vratiti ponos i ugled ne samo u Francuskoj nego i u svijetu.
Kako bi vi mogli, s obzirom na tako bogatu karijeru i stečeno veliko iskustvo u Francuskoj, doprinjeti intenzivnijem razvoja sporta a posebno nogometa u Mostaru, kako bi se barem malo odvojili od ovakvog stanja, za dobrobit oba gradska kluba HŠK Zrinjski i FK Velež? Što je danas potrebno učiniti da se napravi rapidan zaokret u sportu?
- Može se dobro zamisliti i strategija i taktika, ali kako to realizirati. Mišljenja su vrlo različita. Ljudi su podijeljeni, tako da je ta podijeljenost limitirajuća. Zbog toga je vrlo teško nešto poduzeti. Tu su stari nogometaši koji su nezadovoljni. Mi smo ljudi koji se bavimo poslom koji je najljepši, čak ljepši i od sna. Mi sanjamo da smo u timu, da nam je publika naklonjena i da nas mediji podržaju. Sve drugo nije bitno, čak ni novac. Po mom mišljenju to su tri elementa koja su za sportistu najvažnija. Ostaje pitanje što poslije toga, poslije karijere. Kad sam prestao igrati lopte pozvali su me u stožer reprezentacije Francuske na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Pozvao me je osobno selektor trikolora Michel Hidalgo. Francuska reprezentacija je doživjela veliki uspjeh kad ju je vodio Michel Hidalgo. Tome treba zahvaliti Michelu Platiniju koji je zajedno sa
Jeanom Tiganom, Alainom Giresseom i Luisom Fernandezom činio carre magique ili magični kvadrat posjedujući sposobnost da razbija svaku protivničku obranu. Francuzi su na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine dospjeli u polufinale, a eliminirani su nakon izvođenja jedanesteraca od Njemaca. Ta utakmica se smatra jednom od najvećih ikad odigranih u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava. Poslije Svjetskog prvenstva u Španjolskoj ja sam znao da više neću ostati u nogometu kao profesionalac. Tad sam već potpisao prvi ugovor za jednu firmu. Od rujna 1982. do lipnja 1986. radio sam u firmi S.A. SIGOUR FRERES-Roan za izradu i prodaju dijelove za konstrukcije tvornica za tretman otpadaka i pravljenje sistema za prečišćavanje vode. Ja sam bio direktor odsjeka te firme za javne kontakte za Francusku i inozemstvo.
U periodu 1986-1991. godine postavljen sam za direktora odsjeka za javne kontakte i komercijalizaciju za Francusku i zemlje Trećeg svijeta u firmi S.A. STIMEX, Pariz. Firma se bavila prodajom alatnih strojeva, reznog alata, specijalnih čelika, zastupanjem i predstavljanjem firmi koje se bave poslovima u oblastima metalurgije. Nadalje od 1991. do 2004. ja sam ataše Direkcije komercijalne službe za inozemstvo u firmi C.B.C., Pariz-La Defans. Konačno kad se govori o gospodarstvu i mom angažmanu treba spomenuti firmu IMPRELKO-IMPREGLIO-Beograd-Milano u kojoj sam u period 1995-2005 bio predsjednik Upravnog odbora, a firma se bavila građevinskim radovima.
U međuvremenu sam imao mnogo angažmana u brojnim asocijacima i ustanovama. Jako mnogo sam bio angažiran u Olimpijskom komitetu Srbije. Obavljao sam dužnost potpredsjednika i predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije, bio sam šef misije u Europskom olimpijskom festivalu mladih (EYOF) u Parizu, zatim član delegacije JOK na 96. sesiji MOK-a u Tokiju, za kandidaturu Grada Beograda za Olimpijske igre 1996. godine. Konačno u tom komitetu sam bio član JOK na sedmoj sesiji MOK-a u Lozani za kandidaturu grada Beograda za Olimpijske igre 1992. godine.
(Nastavit će se)
Razgovarao: Zlatko Serdarević
Zlatko.serdarevic@gmail.com
