Ivica Ćurković, svjetska nogometna zvijezda rođena u Mostaru, gospodin na terenu i u svakodnevnom životu, persona koja zrači urođenim kosmopolitizmom sve više je u svom zavičaju koji ga magično privlači nakon višedesetljetnog rada na europskim scenama i brojnim profesionalnim obvezama u sportskim asocijacijama i gospodarstvenim firmama.
Njegova biografija prepuna izuzetnih uspjeha krunisanih priznanjima doima se poput nestvarne storije o idealu. Mudrost, taktičnost, neposrednost, mirnoća i odmjerenost isijavaju iz ove ličnosti kojoj se treba duboko pokloniti jer je svojim primjerom pokazao kako se iz malog Mostara može strpljivim i upornim radom, ali i s velikom dozom prirodne inteligencije ostaviti dubok trag u europskim i svjetskim okvirima i time, pored sticanja osobne slave, svoj rodni Mostar uzdići na pijedestal koji ga čini daleko većim nego što to u stvari i jeste, piše dnevni-list.ba.
Dječak iz Šantićeve ulice
Poznata je činjenica da ljudi velikog znanja osjećaju kako malo znaju u odnosu na ono ogromno neosvojivo područje koje se pruža u prirodi jer im stečeno znanje otvara te spoznaje.
Ivicu Ćurkovića je urođena intuicija vodila k uspjehu jer je bio svjestan da samo velike sredine mogu pružiti optimalne uvjete za emaniranje svojih sposobnosti koje je osjećao da u njemu postoje. U svim oblastima društvenog života postoji ta transmisija talenata iz malih mjesta u razvijene polise, tako je funkcioniralo od stare Helade, tako je i danas.
Samo takav prirodni tok osigurava razvitak civilizacije za dobrobit malih i velikih sredina ali i pojedinaca.
Dječak iz Šantićeve ulice, sa stanom u blizini poznate zgrade Liftare, imao je susjeda vrsnog golmana i pravog ljepotana Gordana Irovića koji će karijeru nakon Veleža nastaviti u zagrebačkom Dinamu.
Napajao se njegovim bravurama i maštao da ga naslijedi. Pored Irovića divio se maestralnom Žarku Barbariću koji je po svemu, čak i po liku, podsjećao na nenadmašnog Vladimra Bearu – Velikog Vladimira, kako su ga prozvali.
Intervju na Žvatiću, u prekrasnom ambijentu obiteljskog imanja, u biti je predstavljao najljepše putovanje životnim stazama persone zadivljujuće i inspirativne biografije.
Krenuli ste u svijet iz malog Mostara u tadašnju prijestolnicu. U Beogradu ste ostvarili blistavu karijeru. Što je sve i na koji način trebalo uraditi da se iz jednog malog mjesta čovjek proslavi, i da mu se nakon toga otvore vrata k Europi?
- Smatram da je moj odlazak u Beograd predstavljao najbolji potez. To se pokazalo da je točno tek kasnije. Moj otac Joško je dobio premještaj u Beograd i i na neki način time je određen taj moj put ka FK Partizan. Kad sam stigao, bilo mi je mnogo lakše jer sam uz sebe imao obitelj. Oni su se već adaptirali na novi grad jer su došli godinu dana ranije nego ja. U to vrijeme nije bilo menadžera kao danas. Mene su zvali da pređem u Crvenu zvezdu i Dinamo. Prema Dinamu sam imao izvjesnih simpatija od ranije jer je na golu plavih bio moj prijatelj Mostarac Gordan Irović. Kako sam bio mlađi od njega postao mi je model golmana i u Mostaru sam ga gledao diveći mu se i zamišljajući sebe na golu Veleža. To je bio razlog da sam prema Dinamu imao posebne simpatije. Međutim, za Partizan sam se opredijelio jer jer je u meni postojao neki izazov. Na golu Partizana nalazio se izvrsni Milutin Šoškić, reprezentativac. Nakon razgovora s predstavnicima Partizana i zbog simpatija odlučio sam da to bude moj budući klub.
Vi ste u omladinskoj ekipi Veleža nastupali u periodu 1958-1960. godine. Prvi profesionalni ugovor za ovaj klub potpisali ste 1960. godine kao najmlađi profesionalac u Jugoslaviji. Uknjižili ste za ekipu Rođenih 222 utakmice da bi kao dvadesetogodišnjak 1964. godine pristupili Partizanu. Kako je u stvari tekao taj prelazak?
- Uvertira u tu priču je išla ovako. Prethodne, dakle 1963. godine, sjećam se bila je zima, zvali su me da s njima putujem na turneju u Južnu Ameriku, kao njihov gost. Išli smo u Peru i Meksiko gdje se održavao veliki turnir. Tamo smo ostali 45 dana i to je bila prilika da upoznam ne samo rukovodstvo kluba nego i nogometaše crno bijelih. Tako je krajem te godine u stvari sve riješeno u vezi mog prelaska. Smatram da je to bio najbolji potez kojeg sam napravio, jer se sad pitam što bi bilo da sam ostao u Mostaru. Priča bi siguran sam bila puno jednostavnija. Da sam otišao u Dinamo ili Crvenu zvezdu, prirodno je da isto tako ne bih znao što bi se kasnije desilo.
U dresu crno bijelih branili ste u periodu 1966-1972. godine kao standardni prvotimac s osvojenom titulom prvaka i postali ste višestruki reprezentativac. Uslijedio je 1972. godine odlazak u Francusku u Saint Etienne. Pored nogometne vrlo uspješne karijere ostvarili ste također izvrsne rezultate kao rukovodilac Partizana. Što je bilo presudno da se nametnete upravi Partizana da vas izaberu za predsjednika kluba?
- Iz Francuske sam se ponovo vratio u Beograd da bi me rukovodioci FK Partizan pozvali na razgovor. U klubu je došlo do nekih nesporazuma i postojale su struje različitih mišljenja kao i nesporazumi koji su redovni pratioci u životu svakog čovjeka, u kolektivima pa tako i u nogometnim klubovima. U razgovoru s rukovodećim ljudima ponudili su mi mjesto predsjednika Partizana jer su se našli u vrlo gadnoj situaciji. Ja sam pristao, a potom su me pitali za moje uvjete za tu funkciju. Rekao sam im da nemam materijalnih uvjeta, ali da imam druge uvjete. Tražio sam da svi ljudi na rukovodećim mjestima treba da se sklone iz kluba.
- Bio sam vrlo jasan pojasnivši im da su oni doveli klub u takvo stanje, bez obzira na to koliko ga vole. Smatrao sam da se svi oni trebaju ukloniti jedno vrijeme iz kluba bez obzira na činjenicu što su se među njima nalazili visokopozicionirane ličnosti iz društvenog života, posebno iz vojnih i političkih struktura. Nisu vjerovali da ja to ozbiljno predlažem. Ipak su prihvatili moj prijedlog bez pogovora i pokazalo se kasnije da je taj moj prijedlog potpuno urodio plodom na zadovoljstvo svih – uprave, nogometaša i navijača.
- Na održanoj skupštini između ostalog sam rekao da jedino treba da ostane Zečević iz razloga jer je bio dokazani a vrlo uspješni operativac i zaista je znao dobro raditi. Čak sam tada rekao da će i on ostati sve do tog trenutka dok se ne pronađe adekvatna zamjena. Moram reći da su se vremenom gotovo svi vratili na neke funkcije u Partizan ali do tada smo mnoge stvari vrlo uspješno riješili na dobrobit kluba. S predsjednikom Upravnog odbora Mirkom Marjanovićem sam dobro surađivao i nikad nije bilo nesporazuma.
Iskreno volim Francusku
Pored ove dobronamjerne čistke, istina ne trajne, što je bilo presudno da ste postigli impresivne rezultate i zadržali se duži period na funkciji predsjednika renomiranog kluba.
- Nametnuo sam se prije svega ozbiljnošću. Kad dođete u neku firmu ili klub, pogotovo ako je to javno poduzeće, vi ne smijete ispoljavati javno kritiku, da javno govorite negativno o vašoj firmi. Ja sam tu bio volonter kao i svi drugi u upravi.
- Možete kritizirati ali samo međusobno u zatvorenom krugu. Tu sam karijeru ostvario tijekom 18 godina rada od 1989. do 2006. godine. U tom periodu sam postigao značajne uspjehe. Partizan nikad nije bio u financijskim problemima. Kad su se desila uhićenja u Crvenoj zvezdi inspektori su došli i u Partizan očekujući da će u financijskoj službi zateći iste devijantnosti. Međutim, nakon šest mjeseci provjeravanja poslovanja nisu našli bilo kakve nezakonite transakcije. Tu je moje iskustvo stečeno u Francuskoj došlo do punog izražaja.
- Naime, iako ja nisam bio odgovoran za financijsko poslovanje jer je to obavljao Zečević, na vrijeme sam ga upozorio da sve izlaze novca uredno registrira potvrdama, posebno one vezane za ugovore sa nogometašima. Bio sam vrlo decidan da na bilo koju svotu novca, čak i onu minimalnu, izda urednu potvrdu što je on i činio.
- Tu lekciju sam naučio u Francuskoj. Ja iskreno volim Francusku. To je zemlja gdje su institucije kao kineski zid. Ne mrdaju ni milimetar, ni lijevo ni desno. Predsjednici se mijenjaju ali institucije ostaju. Institucije vode državu a ne predsjednik. Porez se mora plaćati i tada si građanin par ekselans i nemaš nikakvih problema.
- To sam iskustvo prenio u upravu Partizana i uvidjeli su nakon kontrole da sam bio potpuno u pravu. Eto ta transmisija iskustva iz uređenije države kao što je Francuska itekako nam je pomogla da budemo stabilan klub.
(Nastavit će se)
Razgovarao: Zlatko Serdarević,
zlatko.serdarevic@gmail.com
