Otišli su… ali nikad nisu otišli
Gdje god su došli, obogatili su taj dio svijeta našom kaščanskom dušom.
Jutra moga djetinjstva budila su me uz cvrkut ptica, dok mi je pogled doticao visoke planine moje Hercegovine. Plavo nebo prošarano snježnim oblacima, miris svježe zemlje i blagi povjetarac što se igrao u krošnjama. Tako je započinjao svaki dan.
Bio sam bogat! Svi smo bili bogati. Ne novcem, ne stvarima, nego onim što se ne može kupiti. Imali smo zemlju svojih predaka. Zemlju natopljenu njihovim znojem, ljubavlju i ponosom. Svaki dan bismo je obrađivali, zahvalni što imamo nešto što je uistinu naše.
Ali posebno zadovoljstvo bilo je igrati nogomet na Rašeljki. Naš Wembley. Naš najljepši stadion na svijetu. Bio je to teren bez tribina, bez reflektora, bez travnjaka iz snova. Ali bio je naš. I ništa nam više nije trebalo.
Bili smo bogati jer smo živjeli od svoga rada. Kaščansko vino, ono što u Kašču ima poseban okus. Domaći kruh ispod sača, mlijeko, meso, žito… Sve je bilo domaće, naše, čisto. Zlatno.
Od svojih baka i djedova upijali smo mudrost. Njihove priče bile su naši udžbenici, njihova iskustva naši životni putokazi. Slušali smo ih širom otvorenih očiju, svjesni da nam prenose nešto dragocjeno, nešto što nas veže uz ono što jesmo.
I bili smo sretni! Najsretniji.
Ali vremena su se mijenjala. Mnogi su morali otići. Trbuhom za kruhom, daleko od rodne grude. Njemačka, Švicarska, Austrija, Australija… Svijet je postao dom za naše gastarbajtere.
Otišli su s težinom u srcu, ali s nadom u očima. Ostavili su domove, roditelje, djecu. Otišli su raditi najteže poslove, štedjeli svaku marku, svaki franak, svaki dolar, ne za sebe, nego za one kod kuće. Gradili su kuće koje nisu stigli u njima živjeti. Slali su novac kojim su se školovala njihova djeca, …
Nisu žalili. Ni znoj, ni umor, ni godine koje su prošle dok su radili pod tuđim nebom. Na svakom koraku, gdje god su stigli, ponosno su nosili ime svoga sela, svoje domovine. Kaščanska duša širila se svijetom, a oni su uvijek, ali uvijek, mislima bili kod kuće.
Danas je Kašče tiše nego nekada. Tamo žive samo oni najuporniji. Oni koji su ostali da čuvaju djedovinu. Njima dugujemo zahvalnost, jer da njih nema, priča bi bila još tužnija.
Danas se ne budim uz cvrkut ptica ni miris zemlje. Ne gledam zelena polja, ni brda koja su me štitila kao bedemi. Danas živim u gradu. Bučnom, hladnom, bez mirisa djetinjstva. Cvrkut ptica zamijenila je buka automobila. Nebo su prekrile zgrade, betonske tvrđave bez duše.
Ali gdje god da jesam, nosim Kašče u sebi. Otišao sam, ali nikad nisam otišao.
Ponekad, ja i moji prijatelji vratimo se u djetinjstvo. Na jedan dan. Opet se okupimo oko vatre, opet se režu kriške kruha ispod sača, toči domaće vino, sprema peka. Ne baš onako kako su je pripremale naše majke i bake, ali ipak s onim istim okusom ljubavi.
Svojoj djeci pričam priče koje su naši stari pričali nama. Jer oni moraju znati. Moraju znati tko su. Odakle dolaze. Gdje su njihovi korijeni.
Moraju znati da postoji jedno mjesto, jedno malo selo koje se zove Kašče.
Selo koje je dalo mnoge vrijedne ljude. Ljude koji su otišli, ali gdje god su došli, obogatili su taj dio svijeta kaščanskom dušom.
Ivica Primorac
