RATNIK I VJERA
Samo jedan ratnik može promijeniti ishod bitke u trenu. Ne treba mu mnogo – zapovijed, volja i srce koje ne zna za strah. Hrabrost ne raste na drveću. S njom se rađaš… ili ne.
Kad si jednom prošao kroz pakao, kad si gledao smrti u oči i nastavio hodati, naučiš što znači biti živ. Ne zbog sebe, nego zbog onih do tebe. Zbog onih koji se oslanjaju na tebe. Jer u ratu ne nosiš samo oružje. Nosiš odgovornost.
Tamo, daleko iza neprijateljskih linija, bilo je trenutaka kada je svaka sekunda trajala vječnost. Kad je jedan udah bio razlika između života i smrti. Strah je bio prisutan, šaptao nam u uši, ali nikad nije imao moć nad nama. Nismo imali luksuz sumnje – sumnja ubija prije metka.
Ugasili smo emocije, ali smo osjećali sve. Svaki treptaj. Svaki pokret. U mraku, gdje oči nisu vidjele, osjetila su govorila. Čuli smo vlastiti dah, brojili otkucaje srca, osluškivali nečiji tuđi korak u daljini. Komunikacije su bile prekinute, povratka nije bilo. Samo tama i mi.
Tišina nikad nije bila tako glasna. Šapat vjetra zvučao je poput krika. Škljocaj oružja bio je posljednja riječ.
U stvarnom vremenu – samo jedan protiv svih. Nema drugog pokušaja, nema ponovnog učitavanja. Bliski susret treće vrste, a za neprijatelja – posljednje vrste. Samo rijetki znaju što ta slika znači. Samo oni koji su preživjeli. Samo oni koji su osjetili hladan znoj na dlanovima dok se tijelo ne pomiče, a um vrišti da krene.
Metak je brz, ali misao je brža. Rat se ne vodi samo oružjem. Vodi se umom. Vodi se srcem. I najviše od svega – vodi se vjerom.
Vjerom da ćemo iz svega izaći.
Vjerom da nismo uzalud koračali tim stazama.
Vjerom da se priče poput ove neće zaboraviti.
Neki ratovi nikad ne završe. Ostanu u nama, u noćima kada tišina odzvanja glasnije od ikakvog pucnja. Kad zatvoriš oči, ali san ne dolazi. Kad ponovo brojiš otkucaje srca i osluškuješ nečiji tuđi korak… negdje u daljini.
