Tijekom Drugog svjetskog rata kroz Mostar su prošle mnoge vojske i različiti zapovjednici. Sukladno tomu građani Mostara već su bili navikli na različite neželjene vijesti i događaje. Međutim, većinu je ipak potresao događaj koji se zbio u središtu grada tijekom ljeta 1944. godine. Radilo se o atentatu na generala Šimića. Riječ je o Franji Šimiću koji je bio zapovjednik domobranske dragovoljačke pukovnije, a ujedno i zapovjednik skupa oružanih snaga NDH za velike župe Hum i Dubravu.
Atentat se dogodio 9. kolovoza 1944. godine u 23 sata i 10 minuta pred njegovim stanom na mostarskom Rondou. General se nalazio u društvu s učiteljem Matom Barišićem, dr. Jakišom Milkovićem, Ivanom Soldom, Anom Smoljan i još nekoliko prijatelja na terasi kuće na Rondou u kojoj je tada obitavao. Pošto je u to ratno vrijeme zbog policijskog sata bilo ograničeno kretanje, društvo se iznenadilo kada su se iz mraka pojavile nepoznate osobe koje su krenule prema njima. Uskoro su atentatori zapucali smrtno ranivši generala i lakše olijedivši jednu ženu iz spomenutog društva. General je još jedno vrijeme bio pri svijesti i u tom smrtnom hropcu nekoliko puta je uskliknuo: „General Šimić umire, ali će Hrvatska vječno živjeti!“
Tko su bili atentatori do danas nije poznato, ali se zna da se tada po Mostaru pričalo kako iza napada stoje neki visoki ustaški časnici. Naime, general Šimić bio je u to vrijeme dio skupine visokorangiranih funkcionera NDH koji su na čelu s ministrima Vokićem i Lorkovićem pripremali puč. Ideja da se napravi sporazum sa saveznicima počela je da okuplja sve veći broj istomišljenika, što je navuklo gnjev skupine istaknutih ustaških časnika. Uslijedila su privođenja uglednijih Hrvata Mostara koji su tijekom noći odvođeni iz svojih domova te likvidirani nakon čega se krenulo i s neutralizacijom generala Šimića.
Vijest o ubojstvu generala Šimića u Mostaru bolno je dojmila većinu Hrvata, tim više jer je nedugo ranije njegov brat također general poginuo u borbi s partizanima. Osim toga, za Franju Šimića se pričalo kako je bio častan čovjek koji nije dopuštao ubijanje ratnih zarobljenika, a u svoje redove primao je mladiće koji nisu željeli u njemačku vojsku i ratovanje po istočnom bojištu. Bio je spreman pregovarati i sa suparničkom stranom pa je nakon njegova ubojstva u Mostaru bačena krilatica kako je šurovao s partizanima. Inače, Franjo Šimić se rodio 25. svibnja 1900. godine u Gospiću. Još kao mladić stupio je u vojsku pohađajući Vojnu akademiju u Beogradu. Po završetku školovanja postao je oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Kada je proglašena NDH, kao školovan časnik pristupio je hrvatskom domobranstvu.
Tijelo ubijenog generala dan nakon ubojstva bilo je izloženo u Mostaru. Pred velikim brojem okupljenih građana oproštajni govor održao je ustaški stožernik Tomislav Mesić. Tijelo pokojnog generala svečano je dočekano i u Sarajevu da bi 13. kolovoza u Zagrebu bio upriličen sprovod i pokop kakav se rijetko viđa. Za razliku od mnogih drugih, general Franjo Šimić bio je omiljen kod vojnika i poštovan od naroda, a prema njemu su određeni respekt pokazivali i ratni suparnici.
