Martina žena koja piše. Koja je popularna na BiH prostorima a gdje god i šire.
Ona piše. Blogerica, kolumnistica, spisateljica, ali bome joj se apetiti razgoropadili pa će biti i političarka. Ona je razvedena mama jedne male Une koja ima zvijezde u kosi i divne , najdivnije oke pune života.
(Neka mi oproste svi Martinini ljubitelji i pristaše ali danima u meni kuha čorba koja je nekad imala lijep okus no sada mi se njen okus ni najmanje ne sviđa a sve što je u duši, to mora van. Takva sam ja. Znaju oni koji me godinama čitaju ovdje. Dakle, ispričavam se još jednom).
Neću da budem Martina.
Izabrala sam tako da ne budem. Davno.
Kada je dio mene zauvijek nestao.
Martina okrivljuje vlast za sve.( Ali samo hrvatsku, nikad neku drugu
). Jer je izgubila bebu, jer je oboljela od raka dojke, jer u bolnici nema wc papira (?) jer je hladno i grijanja nema.
I sije gorčinu okolo. Nezadovoljstvo i mržnju. A u polju cvijeća korov zna biti zlo.
Neću da budem ko Martina i ko ostale Martine svijeta.
Meni nije kriva vlast jer sam 2006 god.sahranila svog sina Ivana, već rođenog, lijepog i garavog.
Nisam tužila bolnicu iako je bila kriva.
Otišla sam doma praznih ruku i s vremenom im oprostila moleći se Bogu.
Meni nije kriva vlast jer sam u 37-oj godini imala moždani udar niti mi je uopće trebao wc papir jer sam bila surovo prikovana za krevet.
A bilo mi je hladno u bolnici pa nisam od toga pravila dramu, majka mi je kupila toplu dekicu pa sam imala osjećaj da je sve bolje kad je i toplije.
Čak sam dekicu nosila i u Zagreb iako je gore u bolnici bilo toplije. Kakav wc papir, kakva hladnoća bolan? Ja sam bila sretna jer sam živa i što mogu nazad svojoj djeci. Za trenutke s njima trpjela bih ležanje na Antarktiku.
A koliko je bolnica koju toliko pljuju i štetu joj rade bila dobra prema meni, Bog zna.
Ravnatelj, doktorice, medicinske sestre.
Bog ih blagoslovio. Uvijek su mi u molitvi koliko su mi pomogli.
(Ne vjerujte da je mostarska bolnica loša , lažu vas jer nije).
Čak i kada sam dijete izgubila dali su mi se na potpuno raspolaganje, hvala im.
Da li bi mi to dijete vratilo? Ne bi.
Ja nisam Martina
Moja bolest me je vratila Bogu, ojačala me još vise dotad konstantno slabašno kako fizički tako i psihički..
Meni nije vlast kriva. Da očajavam i da ljude svojim pisanjem tjeram na još veći očaj.
Na pobune, na raskole svakakvih oblika.
Ona je izliječena od karcinoma (Hvala Bogu!!), njena Una ima majku živu kraj sebe. Una potpuno spokojno poput rijeke žubori u maminom krilu. Martina ne zahvaljuje Bogu jer ju je vratio djetetu.
Što više, nikad ga i ne spominje u svom pisanju. Kao da Bog i ne postoji.
U Bibliji piše, 1. Kor. 4,7 Jer tko tebe odlikuje? Što li imaš, što nisi primio? A ako si primio, što se hvališ, kao da nisi primio?
Žalim sve Martine svijeta..
Koji žive u svojim svjetovima ogorčenosti, mržnje, prikrivenog zla u individui..koji da ne okrive koga trebaju krive vlast. U redu. Svugdje je vlast loša. Svugdje su nemiri. Evo i u Srbiji trenutno vlada kaos. Surovi svijet spreman na svašta. Da sruši vlast.
A vlast smo svi mi, svatko je vlast.
Za sebe, za druge. Neka je Srbiji Bog u pomoći!
Ja nikad neću biti Martina
Ja izvučem pouku iz tuđih života a ponajviše iz svog, malog života punog radosti koja nije od ovog svijeta i kojem ova vlast ne znači ništa jer samo vjeruje u vlast nebesku.
I kako je rekao jednom moj pokojni ujak Petar vizionarski,
“Zaustaviti ce Isus ovo đavolovo divljanje jednom!”
Ja sam Mariana
Blagoslovljena i sretna u svim svojim padovima. A i usponima.
Nek nas pomogne Bog od Martina i sličnih u ovim teškim vremenima, nitko drugi neće.
I ljudi dragi, ne nosite u sebi ogorčenost duha.
Od toga se razbolijeva, ni od čega više..
