Čovjek kad dođe u neke godine, buđenja ranom zorom postaju rutina i često me u tim trenucima, dok boje neba poprimaju one zagasito modre nijanse tamo iznad Huma u kojeg se zagledam kroz prozor spavaće sobe – hvata nostalgija za mladošću kad sam u te sate išao spavati, bez brige oko toga što će biti s danom, ili sa životom općenito.
Da, godine uzimaju svoje, ali jedna stvar je bila ista i dok sam bio mlad, baš kao i danas, kad sam… Pa dobro, ne mlad, recimo.
U nedjelju je utakmica.
Kad god je neka važna utakmica gotovo uvijek sam se budio u zoru, a i kad bi dočekao zoru u nekom teškom noćnom provodu, već nakon par sati sna bi ustajao rano, puno ranije nego inače. S onim leptirićima u trbuhu, onim groznim i slatkim osjećajem istodobno, onim uzbuđenjem koji je na granici boli i uživanja.
I mislim se, po tko zna koji put u životu – jesam li ja normalan, jesmo li mi normalni?
Stvar je perspektive, većini ljudi na ovom svijetu nisam, odnosno nismo, a u nedjelju zapravo i ne želim bit normalan.
U nedjelju opet igramo utakmicu za prvo mjesto, a atmosfera u gradu je otprilike na razini kao da se čupamo za neko četvrto mjesto koje možda vodi u neko nižerazredno evropsko natjecanje.
I ne, ne zazivam nikakvu euforiju, jer smatram da je besmisleno. Ali bilo bi lijepo da se vratimo na osnovne postavke i veselimo se barem tome što imamo prigodu nadati se, voljeti, biti razočarani, a ponekad i bijesni.
Jer emocije jesu zajebane, ali su jedine bitne. Ako nam je svejedno, tek onda smo poraženi.
Ova momčad zaslužuje našu punu podršku. I ovaj klub općenito. Jer su isti kao mi. Šizofreni, nekad najbolji na svijetu, a nekad gori od najgorih.
I zato ih volimo i zato sam u nedjelju već zorom u klubu navijača, jer odbijam biti normalan taj dan.
Uvijek se u ovakvim situacijama sjetim gospođe koja je izjavila da smo mi navijači bolesni ljudi.
Zdrav čovjek ima stotine želja, a bolestan navijač samo jednu – da ih dobijemo u nedjelju.
Jadranko Brijun
