Mislila sam da je najbolnije razdoblje mene i moje obitelji zauvijek zatvoreno i da je davno stavljena točka na ta najcrnja i užasna vremena.
No međutim tekstom gospodina Željka Mikulića, ponovno su se otvorile te rane, sjećanja su se probudila, slike tog užasa se vratiše nakon dugog niza godina. Kada sam u tekstu pročitala ime svoga supruga nisam mogla ostati ravnodušna na ovo, a da se javno ne oglasim. Moja vjera me uči da moram oprostiti, jer tko sam ja da nekomu sudim. Oprostiti da, al zaboraviti ne. Smatrala sam da na zemlji postoji sud koji će kazniti “SVE, BAŠ SVE, ONE KOJI SU KRIVI” al sam se razočarala u tu instituciju koja sramno i nepošteno radi svoj posao.
Tješi me onaj konačni sud, koji se ne može potplatiti i koji je najpravedniji sud, “BOŽJI SUD”. Sjećanja na te teške godine mi sad daju za pravo da javno pitam izmanipulirani narod ove opljačkane i porušene države za što su se borili? Da li su se borili za ovo što danas imamo? Zašto se dozvolilo da čopor vukova manipulira s nama kao s obezglavljenim stadom ovaca? Naša djeca bježe u tuđinu i u nepoznato, da bi osigurali svojoj djeci kakvu takvu egzistenciju, narod je morao bježati sa svojih stoljetnih ognjišta u nepoznato, klica mržnje se uporno sije među ovom sirotinjom, dok vukovi ubiru prevelike urode od te mržnje i pune svoje vrtoglavo velike bankovne račune, grade ogromna zdanja u zemlji i diljem najpoznatijih svjetskih destinacija, vozaju svoje skupocjene automobile, jahte, avione i što još ne, pošto bi pisanje otišlo u nedogled.
Pitam se dokle će ovo trajati, kad će ovaj napaćeni puk moći izdržati ovu tiraniju i ovaj zulum. Naše diplome i mozgovi idu diljem svijeta, a dolaze neki čudni polupismeni i nepismeni bolesni mozgovi, čije ponašanje liči na sve samo ne na normalne ljude, čast izuzecima kojih je jako, jako mali broj. Na kraju mogu samo reći: “E MOJ NARODE JADNI TI SMO” i ostaje mi pitanje na koje niti najveći filozofi nemaju odgovor, kada ćemo shvatiti da smo zavedeni na krivi put i kada ćemo se probuditi iz snova strave i užasa.
