Goran Vlajnić Vlaja je legenda ovoga grada, mostarska Liska, a toliko smo čuli i čitali o Vlajinim anegdotama, aforizmima i šalama po raznim portalima, ovim putem donosim sliku o Vlaji kakav je bio ratnik, domoljub a posebno plemenit i human čovjek u teškim ratnim vremenima.
[ ] Sa Vlajom sam se prvi puta susreo u Domovinskom ratu i ostao mi je zabilježen jedan prizor, naime, za vrijeme jednog terena, prije akcije Oluja, negdje iza Livna (planina Staretina), ispred mene ide Vlaja na vrhu kolone i nosi puškomitraljez (garonju), nosi ga sa takom lakoćom kao da je olovka, a ne samo poteži komad gvožđa. Njegovo oličenje hrabrosti, vještine i sposobnosti u ratnim uvjetima, svima nama, ostalima, ulijevao je dodatni moral i samopouzdanje.
Čak bi ga često uspoređivali sa Rambom iz akcijskih filmova, tako da mu nije predstavljao ni jedan problem u realizaciji postavljenih zadaća. Jedne zime 1992/93. u mjestu Kuti Livač, za vrijeme velikih hladnoća, kada nam je bio problem skinuti rukavice sa ruku, Vlaja bi se skinuo do pasa gol i onako hladnom vodom okupao. Da ne pričam, koliko je samo spasio naših branitelja na Podveležju za vrijeme trajanja akcije “Lipanjske zore”. Vlaja je uvijek išao prvi ili među prvima a pratile bi ga razno- razne zgode i nezgode, pa tako prilikom jedne akcije u Podveležju te kratkog predaha u jednoj kući, gdje ih je primila uslužna domaćica a koja je kuhala nekakav grah u ekspres loncu i dok su branitelji polegli u prostoriji da se malo odmore, iznenada eksplodira ekspres lonac, i svi se prisutni iznenadiše i prepadoše a Vlaja naglas viknu!
[ ] “jesu li nas ovo našli” misleći na neprijateljske granate. Jedna epizoda u kojoj je Vlaja glavni protagonist govori kada je sa suborcima pod punom ratnom opremom išao, ne išao, već trčao na položaje u Podveležju a kada je doživio paljbu oko sebe sa vlastitih položaja, nije se nimalo dvojio već je još brže nastavio trčati do položaja, gdje su naši tadašnji saveznici okrenuli oružje iz navodne zabune prema bojovnicima HVO-a. Međutim, Vlaja se nije dao iznenaditi, nego je to riješio na svoj način, pošamarao nesmotrene branitelje grada te im zaplijenio osobno naoružanje.
I sam je više puta ranjavan prilikom izvođenja akcija i izvlačenja ranjenih branitelja na prvoj crti. Zato mogu reći da je Vlaja, jedan, jedini i neponovljiv.
U današnjem vremenu, Vlaja živi sportskim životom te svojim svijetlim primjerom daje putokaz budućim mlađim generacijama.
Mi, ratni vojni invalidi se često zajedno susrećemo u prostorijama Udruge gdje popijemo piće i prisjetimo se, događaja iz provedenih dana Domovinskog rata. Tako, malo pomalo trošimo umirovljeničke dane i gledamo u bolju i sretniju budućnost.
[ ] Ovih dana, prijatelj Dika, napravio je ispred prostorija Udruge, stalak za parking bicikla, jedno mjesto posvećeno Vlaji, lijepo jeste, ali mislim da je Vlaja zaslužio i zadužio ovaj grad, s puno više od parking mjesta za bicikl. I na kraju ovog teksta mogu samo poručiti, da sam veoma počašćen sve ovo vrijeme koje sam proveo u susretu i poznavanju jedne izuzetne ljudske veličine.
Željko Mikulić
