Jednoj Hercegovki
Kroz život sam navikao tugu i razočarenja skrivati.
A i suze svoje dobro poznam,
neće me one nikada odati.
Možda će suze iznutra nizvodno poteći.
Malo se do dušu spustiti,
malo je osvježiti i napojiti.
Ona će se malo pojadati.
Duša ko’ duša krivnju će vješto prebaciti na nekoga drugoga.
Nogama,
pa ih upitati…
Zašto vi ne pronađete ono što je duša izgubila.
Zašto ne krenete novim putevima,
koji vam se nude,
koji su pred vama.
Možete vi to..
A vi se dvoumite!
Zašto?
Noge uzvratiše.
Možemo ali nećemo.
Mi slušamo samo srce.
Ono nam kaže…
Ne tražiti ništa,
niti je šta izgubljeno…
Čekaj te onu pravu.
i bez brige budite..
Lako ćemo je prepoznati..
Ona će doći tamo negdje na pola puta,
i zvaće vas da malo požurite.
A vi ne zaboravite ponijeti i par mojih riječi.
Jer one imaju ruke i zagrle iskrenije i čvršće nego neki ljudi.
Bodo Lončar
