Jednoj Hercegovki
Nema ništa ljepšega nego kad žena u Hercegovcu probudi nešto.
Nešto što je davno u njemu zamrlo i zaboravljeno.
Probudi u njemu stih pospanih i kremeljivih slova i riječi.
A stih se osjeća usamljenim,
ne miruje i plaši se samoće.
Željan društva.
On je uporan,
traži okolo i pronađe još par stihova sličnih sudbina.
Upoznaju se,malo pomalo postaju bliski.
Šute o tome.
I tako se rađa nova pjesma.
Nema više ni žeđi ni suše,i kamenica se usred krša napuni novim životom.
B.Lončar/Priče kroz Mostar i Hercegovinu
- Oglas -
