Svoj ti posa!
– Čuj…
– E..
– Di si mi stavila onaj modri džemper?
– Koji džemper?
– Moj modri džemper, bora ti! Ta, nemam sto modri’ džempera.
– Onu buću misliš…ko vrića izgleda, na taj misliš?
– Kruv ti ćaćin…modri džemper, bio je tu na stolici…
– Ne valja ti ono crnog đavla.
– Di s’ ga stavila, a?
– Nemereš, bolan, od ruga ono nosat.
– Dis’ ga metnula!
– Nigdi.
– Kako nigdi, kruv ti ćaćin! Govori di je?!
– Ne znan ja.
– Ne znaš ti…? A, ko zna…da trknem pitat po selu, a?
(Šuti)
– Kaži di je, moram ić!
– Ne znan, bolon!
– Nisi ga valjda bacila!
(Šuti)
– Čuješ šta te pitan?!
– Čujen.
– I?!
– Ništa.
– Zadnji te put pitam… Di je?!
(Šuti)
– Budeš li ga bacila, sunce ti žarko, svu ću ti vunu pobacat u smeće!
– Jakuće!
– Vidićeš samo…
– Sevap je ono bacit, bolan!
– A?! Bacila si, znači!
(Šuti)
– Jes’ ti pošandrcala, ženska glavo…najdraži mi džempet bacit!
– A, je ti bijo kršan!
– Di si ga bacila?
– Nigdi…dala ciganim.
– O, sunce ti poljubim, manito! Ko ti je dozvolijo da moju robu daješ ciganim, a?
– Ni’ko.
– Ni’ko?!
– Pa, što si onda dala?
– Tako.
– Tako?
– E…
– Kruv ti ćaćin, da se više nisi trcila moje robe, ščula!
(Šuti)
– Ščula!
– Aha.
(Odmahne bijesno rukom i izjuri uz glasnu psovku.
Ona također odmahnu, ali onako, kao kad se domahuje ditetu)
– Svoj ti posa!
