Vozeći se jučer kroz Orahovicu, između Jablanice i Konjica, na jednoj od krivina ugledah mladića – Josipa Jelinića. Njegovo lice ozareno, a na ramenima križ. Onaj isti mladić čiji je put obišao sve medije ovih dana, mladić koji nije krenuo samo na tisuću kilometara dug put, već na put srca, vjere i pomirenja, piše Goranci online.
Mahinalno sam zasvirao, a on podiže ruku i nasmija se. Taj osmijeh – čist, radostan, pun svjetla – kao da mi je u trenu rekao sve što čovjek treba znati o snazi vjere i predanja. Pomislih tada, koliko mi često težimo i od najmanjih stvari pravimo prepreke. Koliko mi je teško vratiti se po zaboravljenu stvar ili preći nekoliko metara pješice, a evo njega, s križem na leđima, kako hrabro kroči stotine kilometara, ne žaleći se, već s osmijehom koji svjedoči unutarnji mir.
Josipov hod nije samo putovanje kroz mjesta, on hoda kroz srca ljudi, povezujući ih nitima ljubavi i oprosta. Njegova žrtva nije teret, već poruka: da budemo bolji, da se ne dijelimo, da jedni drugima budemo braća i sestre, bez obzira na prošlost.
Taj trenutak na cesti bio je više od susreta – bio je znak, podsjetnik da svaki naš korak može biti hodočašće, ako ga činimo s ljubavlju. I dok je Josip nastavio svojim putem, shvatih da njegov križ nije samo drvo koje nosi na leđima, već svjetlo koje nosi u srcu i nesebično dijeli sa svima nama.