“Ostatak svijeta pravi karijeru,a ovdje prave samo djecu!”
Prokomentirati ćeš u jednom od onih povrataka iz svijeta koji te promjenio.
Zaboravljaš da je najteža i najljepša zadaća biti roditelj.
I da su se tvoji mučili kako bi imao sve.
A tamo u svijetu ,ti im okrećeš leđa.
“Umjesto da trče za boljim plaćama ,ovdje trče po parku za djecom.”
Reći ćeš podrugljivim tonom, i vratit se u svoj prazan i hladan stan.
Sam ćeš praviti ručak ,sam ćeš peglati robu, sam praviti čaj od šipka kada te prve kiše uhvate bez kišobrana.
Tako te je promjenio svijet.
A tako si pripadao nama, kao da ti nije bilo dovoljno biti naš.
Ti si želio pripadati svijetu, onome koji nema osjećaja za druge.
Oni zaista trče za sinovima ,dok svijet trči za novcem.
Oni zaista grade obitelji, dok svijet gradi karijere.
No šta će ti prazan stan.
Juha za jednu osobu.
i čaj kojeg moraš sam sebi napraviti, kada te stope prve kiše bez kišobrana.
Na kraju znaš, svatko ima pravo birati, dvorište prepuno smijeha i probleme sa računima ili plaćene račune na vrijeme i dvorište prazno.
Prazno kao ljudi koji su se zaboravili smijati.
“Oni se žene mladi.
Oni vjeruju u crkvena vjenčanja , kao da to nije tek običan papir” zatrovali su ti misli,oni čiji nikada do kraja nećeš bit.
A ti zaboravljaš da su dvoje baš tako blesavo mladenački zaljubljeni ,umjesto fakulteta u velikim gradovima,karijera i visokih brojki na računima , izabrali tebe.
I dalje vjeruju da nisu pogriješili.
Da vrate vrijeme napravili bi isto.
Zamisli da su razmišljali kao ti.
Tebe bilo ne bi.
