Imaš li 20 ?”
Oči su mu sve manje. Izgovorio je na brzinu sa nelagodom u licu.
“Trebaju mi neke pare leć do kraja tjedna.”
Pravdao se par sekundi nakon, kao da nikome osim njega nikada nije zatrebalo “dvaest maraka”
“Dica idu u školu, nemam im dat za sendvič. A onaj gazda.”
Tu je prestao pričati.
“Ma idem u Njemačku, planiramo svi tamo. Prvo ću sam otići,snaći se, onda ih vodim sve.”
Nitko nije znao, koliko boli se nalazi u njegovim riječima.
Niti koliko je vježbao pitanje i opravdanje. A nije da ga je trebao spremiti.
Nitko nije znao , koliko noći nije spavao.
Osim njegove žene.
Ona ga u takvim noćima zagrli i obećaje da će sve biti dobro.
“Ova faza života će proći. Barem su svi zdravi.”
To bi mu rekla svaki put, kada bi mu suze tekle niz lice. Nije nikada glasno plakao. Ni pred njom.
Tata je borac. Tu prestaju sve riječi i svi opisi.
Tata je magičar.
I kada novac kasni na banku , i kada nema “dvaest” u novčaniku, njegova djeca to nikada neće saznati. Oni su uvijek siti i sretni. Obučeni kao sva druga djeca, i slave rođendane kao ostali.
Odlaze na izlete kao ostali. I vole svoje roditelje najviše na svijetu.
Oni nikada nisu osjetili da njihov tata ponekada zamišljeno gleda kroz prozor.
Nisu ni primjetili da sve manje jede na kraju mjeseca , niti da ima samo dvoje farmerice.
Znaju da nosi uvijek istu kožnu jaknu , godinama već iznosanu, no rekao im je jednom, kako mu je to “sretna” jakna i da ju zato nosi.
Ovdje je život skup , a plaće su male.
Ovdje su ljudi vrijedni, no plaće su zaista premale. Možeš ti biti vrijedan koliko želiš, no na kraju mjeseca falit će ti “dvaest dici za sendvič “.
I tu prestaje sva priča.
Trebati ćeš satima pripremati pitanje koje te jede i ubija iznutra. Neda ti spavati i stvara ti u glavi probleme. Budi te iz noćnih mora i pada ti u obliku suze niz obraze, kada te nitko ne gleda.
“Imaš li dvaest?” Je protjeralo tisuće očeva iz Hercegovine.
I dzaba im vrijedne ruke i marljivost.
Dzaba im voljeti svaki posao i raditi ga srcem, kada na kraju mjeseca u novčaniku nedostaje onih dvadeset djeci za školu. Ili za brašno i ulje.
Nedostaje ti dvadeset za život ovdje.
Nismo znali koliko boli, dok nismo odrasli i počeli zbrajati svaku marku.
Tek sada razumijemo zašto su naše majke u trgovinama pazile i na svaki 20 feninga.
Zato jer nisu htjele da shvatimo da nismo bogati.
I zašto očevi nose iznosane jakne.
Bila je sve osim sretna jakna.
Josipa Milas: “Imaš li dvaest?” je protjeralo tisuće očeva iz Hercegovine
Prethodni članak
Sljedeći članak