Prenosimo tekst Dnevnog avaza u izvornom obliku.
Gest generala Stanka Sopte u Jajcu – da prekine govor usred ceremonije obilježavanja 30 godina od oslobođenja Jajca i sačeka kraj ezana – objektivno je bio lijep i vrijedan poštovanja. U zemlji u kojoj se i dalje mjeri krvna zrnca i broje mezarja, prizor da jedan visoki oficir HVO-a pokaže minimum respekta prema muslimanskoj tradiciji djelovao je osvježavajuće. Barem na trenutak. Ali, kako to u BiH obično biva – ništa ne može ostati čisto i jednostavno.
Specijalizovana kasta kopača
Kod nas postoji specijalizovana kasta ljudi koja svaku naznaku normalnosti mora ogaditi. Ako Hrvat ili Srbin napravi gest tolerancije prema Bošnjacima, odmah kreće ritualno “kopanje” – traženje njegove ratne prošlosti, pogrešnih rečenica, druženja, pjesama, svega što može dokazati da je on, u suštini, tek još jedan ustaša ili četnik. Sopta je, dakako, idealna meta: njegovo ime jeste vezano za HVO, Washingtonski sporazum, pa i za haške spise. I odjednom, cijela scena u Jajcu – prekid govora zbog ezana – postaje bezvrijedna. Kao da čovjek koji je ratovao u HVO-u nema pravo na jedan normalan gest u miru, jer mu je etiketa ratne biografije trajna doživotna presuda.
Niko ne spori da Sopta ima ozbiljnu i, za neke, kontroverznu ratnu biografiju. Ali pitanje je: da li se svaki dobronamjeran potez treba u startu ocrnjivati i umanjivati kopanjem po prošlosti? Je li to put da izgradimo složnu i snažnu Bosnu i Hercegovinu?
Ako će se Bošnjaci ponašati tako, onda zatvaramo vrata svakom pomirenju i suživotu. Jer istina je brutalno jednostavna: svi narodi u BiH imaju generale, komandante i političare koji su nekad u prošlosti izjavili ili uradili ovo ili ono što nije po volji drugom narodu. Ako je pravilo da ništa ljudsko i pozitivno ne priznamo jedni drugima, onda ćemo do Sudnjeg dana tapkati u začaranom krugu nacionalnih mitova i mržnje.
Medijski rudari
Bošnjački medijski kopači i ovaj put su bili budni. Nisu dozvolili da jedna lijepa gesta koju su Bošnjaci pozdravili prođe bez posljedica. Jer oni znaju da niti jedan Srbin ili Hrvat u ovoj zemlji nije čist. I onda kopaju. I kopaju. Sve dok ne iskopaju kakvu „kontroverzu“ iz prošlosti kojom će Bošnjacima ogade nekoga, tj. svakoga.
Ako neki Bošnjak slučajno pohvali gest Hrvata ili Srbina, njihova je dužnost da takvog odmah stave na stub srama i podsjete ga koga se on usudio pohvaliti. To je mehanizam discipliniranja javnosti. To je patologija političke kulture koja ne dopušta ni tračak normalnosti i nastoji držati narod u vječnom stanju ratne anksioznosti i međuetničke mržnje.
Dok se prepucavamo oko toga da li je Sopta pjevao “Evo zore” 1996. ili nije, zemlja nam umire. Jajce, koje je Plenković nazvao “hrvatskim gradom”, izgubilo je trećinu stanovništva za 20 godina. Ljudi odlaze, omladina bježi, više nas umire nego što se rađa – ali glavna opsesija je ko je kome šta rekao, kome se naklonio i da li se sjetio helidroma u Mostaru. Nacionalistički rituali i dalje su jači od realnih problema.
Soptin gest bio je lijep i vrijedan poštovanja. Njegova prošlost nekima možda ostaje sporna – ali ako svaku gestu dobra moramo ubiti podsjećanjem na zlo, onda živimo u društvu u kojem je nemoguće napraviti ikakav korak naprijed. U BiH ne postoji amnezija, ali postoji elementarna potreba da priznamo kada neko napravi potez ljudskosti. Ako i tu potrebu ukinemo, onda suživot postaje nemoguća misija, a “čuvari nacije” ostaju jedini pobjednici.
