Imaju li psi osjećaje: Koje stvarno doživljavaju, a koje im mi prepisujemo?
Većina ljudi može vrlo lako pročitati emocije kod svog psa. Na primjer, dođete kući i vaš pas ‘pleše‘ naokolo mašući repom, a vi mislite: ‘Vidi, kako je sretan što me vidi‘ ili ‘Stvarno me voli‘. Ili ste u šetnji i približi vam se drugi pas, a vaš se pas ukoči na mjestu, podignute glave i tiho zareži. To obično tumačimo: ‘Mom se psu ne sviđa taj pas. Kad ga vidi moj se naljuti‘. U takvim situacijama emocionalno stanje naših pasa čini se sasvim očiglednim. Zbog toga je mnogim ljudima teško razumjeti da je postojanje emocija kod pasa bilo, a ponegdje još uvijek jest, predmet znanstvene kontroverze.
Studije o osjećajima pasa u prošlosti vuku porijeklo iz onog vremena kada je znanost bila sponzorirana od strane škola povezanih s crkvom. Francuski filozof Rene Descartes koji je sugerirao da su životinje, poput pasa, neka vrsta stroja. To bi značilo da bi našeg psa mogli opisati kao jednostavnu šasiju ispunjenu biološkim ekvivalentom zupčanika i remenica. Ovaj stroj ne razmišlja, ali se može programirati da radi određene stvari i radnje. Nicholas de Malebranche je sažeo ideju nakon Descartesa i govorio da životinje jedu bez zadovoljstva, plaću bez boli, djeluju a da toga nisu svjesne: ne žele ništa, ničega se ne boje, ništa ne znaju.
Što se sada zna o psećim emocijama?
Znanost je očito napredovala i daleko smo sad od Descartesa i Malebranchea. Shvatili smo da psi posjeduju sve iste moždane strukture koje proizvode emocije kod ljudi. Psi imaju iste hormone i prolaze kroz iste kemijske promjene kao i ljudi tijekom emocionalnih stanja. Uz istu neurologiju i kemiju koju imaju ljudi, čini se razumnim sugerirati da i psi imaju emocije slične našima. Međutim, važno je ne pretjerati i odmah pretpostaviti da su emocionalni rasponi pasa i ljudi isti. Nemaju svi ljudi puni raspon svih mogućih emocija, i zapravo u nekim trenucima svog života niste imali potpuni skup emocija koje osjećate i izražavate danas.
U djece se, s njihovim rastom, i raspon emocija razvija, pa u odrasloj dobi on postaje prilično širok. Ti podaci su važni da bi mogli razumjeti emocionalni razvoj naših pasa. Istraživači su došli do zaključka da je um psa otprilike jednak umu djeteta starog dvije, do dvije i pol godine. Ovaj zaključak vrijedi za većinu mentalnih sposobnosti, kao i za emocije. Stoga, gledajući istraživanja na ljudima, što možemo očekivati od naših pasa? Baš poput dvogodišnjeg djeteta, naši psi očito imaju emocije, ali puno manje vrsta emocija nego što imaju odrasli ljudi.
