Kada roditelji odu, cijeli svijet se promjeni

Kada roditelji odu .. cijeli svijet se promjeni .
Ništa više nije isto,
Odjednom više nema tog mjesta sigurnosti koje smo uzimali
zdravo za gotovo
Više nismo ničije dijete, barem ne onako kako smo bili.
Nema više toplih ruku koje nas grle kad se slomimo,
nema onih poznatih riječi koje su liječile bol u grudima,
nema pogleda punog razumijevanja – bez da išta kažemo,.
Život postane hladniji, tiši, teži
Jer bez njih…
nema tog štita koji nas je čuvao čak i kad toga nismo bilil
svjesni.
Njihova prisutnost – to neizgovoreno utočište – nestaje.
A mi ostajemo. Ogoljeni. Ranjivi. Sami.
Kada roditelji zauvijek odu, postajemo siročad.
Bez obzira imamo li 7 ili 70 godina,
Jer gubitak roditelja nije samo smrt voljene osobe,
To je gubitak dijela sebe.
Dijela koji nas je stvorio, volio, vodio, vjerovao u nas kad sami
nismo znali kako dalje.
čak i ako imamo svoju djecu, svoj dom, svoje uspjehe.
negdje duboko u nama još uvijek živi to malo dijete,
Dijete koje čeka da čuje:
,,Sve će biti u redu.”
Dijete koje bi dalo sve da se još jednom privije uz majčina prsa,
da još jednom osjeti očevu ruku na ramenu,
da još jednom čuje taj poznati glas –
pun ljubavi, topline, zaštite.
Ali taj glas više ne dolazi.
Taj dom, onaj pravi dom – više ne postoji.
I tada, u toj tišini bez njih, srce puca. Najdublje. Najtiše.
Najbolnije.
Jer više nikada nećemo biti isto.
Jer njih više nema..
a njihovu ljubav — ništa na ovom svijetu ne može zamijeniti. Za njih možemo Bogu moliti i u srcu ih uvijek voljeti.