Kemo i Daća su moji prijatelji. Bio sam u mogućnosti pomoći im i uvjeren sam kako sam učinio isto ono što bi oni učili za mene. – živa su sjećanja Jadrana Ćele Topića na 1994. godinu, kada je pomogao izvlačenje Kemala Montena, posredno i legendarnih Indexa iz ratnoga Sarajeva.
Jadran, čuveni playmaker prijeratnoga mostarskog Veleža, ratnu je karijeru otpočeo kao predsjednik HVO-a Općinskoga stožera Mostar odnosno poslije HVO-a Općine Mostar. U vrijeme kada je ”sredio” izvlačenje Kemala Montena, njegove obitelji, Davorina Popovića i ostalih Indexa iz blokiranoga grada pod Trebevićem, bio je čelnikom mostarskoga odbora HDZ-a.
– Pokojni Jusuf Juka Prazina, zajedno sa svojim odredom, prešao je 1994. nama u HVO, razočaran time što Armija nije branila Sarajevo nego politizirala rat. Zajedno s njima, do nas je došla informacija kako je Kemo jako bolestan. Pričali su nam da on i Daća provode vrijeme u FIS-u, razočarani onim što se njihovu gradu događa, ali i onim u što su pridošlice pretvorili olimpijski grad. Jedne sam večeri, pred sami kraj ’94., upitao Juku ima li šanse da izvučemo koga iz Sarajeva, na što mi je samo kratko odgovorio: ”Koga?” Dao sam mu ime mojega rođaka Berislava Mihića, bez adrese i drugih podataka. Juka je spremio ljude i doveo ga u Mostar za samo par dana. – prisjeća se Topić nevjerojatne i teško shvatljive strane rata.
Prazinini su ljudi, naime, Topićeva rođaka izvukli preko kiseljačke enklave i, dalje, područja pod srpskim nadzorom. Veze su i onda bile vrjednije od svega, a Prazina ih je imao na svim stranama.
– Upitao sam Juku bi li mogao isto učiniti i s Kemom, a on je odmah istu ekipu spremio natrag za Sarajevo. Sjećam se te noći, vratio sam se s terena, a u mom stanu moj stari prijatelj, suh k’o grana, bolestan, guta magnezij kao običnu vodu: ”Moj Kemo, na što to sličiš? Pa gdje ti je Branka? Gdje je Pimpek?” (nadimak koji je frontman Indexa stekao na račun njegova rasta, dok je igrao košarku za Bosnu, nap. a.) – zasuo sam ga pitanjima, na što mi je on odgovorio: ”Ama dobro sam i živ. Branka mi tri godine nije izišla iz podruma, a Daća ne će nikud bez Indexa…”
Dade se pretpostaviti, Jukina je ekipa i treći put otišla za ratno Sarajevo na nimalo sigurno putovanje. Opet su obavili posao i u Grad na Neretvi doveli uplašenu Branku i Kemina sina.
– Oni su Mostar doživjeli kao slobodu. Noćili su kod mene, izvadili smo im dokumente HR Herceg-Bosne i stupili u vezu s Arsenom Dedićem, Keminim velikim prijateljem koji je pomogao njihovo smještanje u Hrvatskoj. Potom je preko Zlatka Viteza, tada ministra kulture RH, dogovorio i izvlačenje Indexa iz Sarajeva preko Unprofora. – domeće Jadran.
Ujedinili su se u prvoj polovici 1995., na velikomu koncertu na splitskim Gripama, na kojima su, u ozračju nabijenom emocijama, pred sedam tisuća ljudi zapjevali Kemo i danas zauvijek utihnuli glas Davorina Popovića. U sjećanje na te tegobne godine, Kemo je otpjevao nezaboravne ”Pismo prijatelju” i ”Vratio sam se, živote”.
Kemal Monteno mi je, poprilično emotivno, govorio o njegovu prijatelju Ćeli, premda je u sjećanjima na ratne dane ostao na šturim opisima.
– Ćela i ja smo prijatelji milion godina. One strašne ’94. puno je za mene učinio, izveo je moju Branku i mog sina vani, na slobodu. Bio je i ostao veliki i to mu nikad ne ću zaboraviti! Lijepo je bilo u onim trenucima vidjeti da su prava raja ostala raja. Pokojni mi je Daća znao reći da su u ratu oni koji su bili dobri postali još bolji, a oni koji su bili loši postali lošiji. Ćela je potvrdio sve što sam već znao o njemu… – kazao mi je legendarni Kemo.
– Počeo sam igrati za ”Velež” daleke 1967., u vremenu kada su se Indexi i pojavili. Davorina sam upoznao jednom prigodom kada smo se zajedno vraćali iz Beograda. Obožavao me kao igrača, ja njega kao umjetnika i prijateljstvo se odmah rodilo, a preko njega sam upoznao i Kemu s kojim je Daća bio nerazdvojan. – prisjeća se Jadran pijanki do sitnih sati tijekom tih brojnih zajedničkih susreta.
– Nije bilo Šlagera sezone da me nisu zvali u Sarajevo pa na lumpovanje. Kada bi se napili u Mostaru, onda bi u po noći kod naše jadne stare, na toplu juhu. Kemo i Daća bi mogli šerpu pojest. – dodao je priči začina Jadranov brat Marin, čuveni mostarski slikar.
– Rat je bio neshvatljiv za čovjeka poput Daće. Ne ću zaboraviti, pred kraj ožujka 1992., Kemo je s Indexima držao koncert u disku, u Kosači. Poslije smo ih odveli u naš stožer u Cimu, gdje smo mi već bili u odorama. Pitao me Daća: ”Ćela, što je to?” Ja mu govorim da će biti rata, a on meni: ”Ma nije moguće da će netko olimpijski grad bombardirati!” Kada sam ga vidio u Splitu 1995., rekao mi je: ”Dobro si govorio, kume. A budala…” – prispodoba je iz Jadranova prijateljstva s Davorinom koji je, kako je sam rekao našem sugovorniku, u jeku rata išao na Pale, galamio na Srbe i pitao ih što im sve to treba.
Vratila me ova priča na jednu bunsku večer s puno alkohola, kada mi je omiljeni mostarski poklonik minulih 1980-ih, Boro Lončar, ispričao priču o ranjavanju današnje srbijanske glazbene zvijezde Željka Samardžića. Izvođača Veležovih ”Rođenih” u rodnomu je gradu, 1992. godine, agresorsko protuzračno zrno pogodilo u kuk, a daljnji tijek njegova životnog usuda sudbinski su preokrenuli upravo braća Ćela i Marin.
– Teško je ranjen na samom početku rata, jedva su ga spasili. S prezimenom Samardžić na vratima, stan u Rudarskoj već mu je bio opljačkan, a on se uspio skloniti kod kume u Šantićevoj ulici. Međutim, tako je htjelo bit’, srpski je PAM (protuavionski mitraljez, nap. a.) ”radio” s lijeve obale i pogodio taj stan. Probio je balkonska vrata i pogodio Želju. Sjećam se kad mi je prič’o da je upamtio Hit u plamenu dok su ga prebacivali u Ratnu bolnicu i da je tad pomislio: ”Bože moj, hoću li ikad više vidjeti djecu?” Kad se probudio, pokraj kreveta su mu bili doktor Marko Ružić, Ćela i Marin. Inače, Ćelina i Marinova majka Danica i Željina majka Nada su sestre, a brat (Ćelin, Marinov i Željin ujak) im je bio čuveni trener ”Zvezde” Miljenko Mihić koji počiva na mostarskim Smrčenjacima. Želja je htio, a rođaci Topići su sve riješili i, čim je bilo moguće, izvučen je preko Slovenije i Mađarske za Srbiju. – upijao sam nevjerojatnu Borinu priču.
Piše Darko Juka
Nasmijan Samardžićevom ”Mirko – Slavko” izjavom, vraćam se svojemu starom tekstu iz knjige ”Jukine crtice” (Matica hrvatska, Mostar, 2020., str. 331.)
