Ali da Sotona, i to ona politička nikada ne miruje pokazao je jedan umalo tragičan događaj početkom osamdesetih godina, a desio se u kavani “Valjevo”. Tu su kavanu nazivali “Valjevo” zbog lažova, za koje bi se u Mostaru reklo “nemoj valjati”, u smislu “nemoj lagati”. Vlasnik je bio Manojlo Šiljegović, Mostarac iz naselja Bjelušine, ekstra ljudina, te izvrstan pravoslavac koji je ispunjavao dužnosti prema svojoj Crkvi i svojoj vjeri, a veliki navijač FK “Crvena zvezda”.
U tu kavanu su dolazili najviše muslimani, kojih je i bilo najviše u naselju “Luka” gdje se kavana nalazila, a onda bi po bronosti najbrojniji gosti bili Srbi; bilo je gostiju Hrvata koji bi tu dolazili iz drugih gradskih četvrti, a dolazili bi Romi, Albanci i svi koji bi voljeli zaviriti u dno čašice.
Kako je bilo moguće da je netko prijavio lažno, tadašnje društvance, da su “veličali ratne zločince”, te da su “potkopavali tzv. bratstvo i jedinstvo među narodima”?? U glavnoj ulozi je bio Đuro Janjić, Srbin podrijetlom iz sela Goranci, a stanovnik naselja Panjevina. Taj Đuro bio bi čest gost mostarskih kavana, najčešće restorana “Tri platana” u Zahumu, restorana kavane “Hladovina” koji se nalazio kada se krene od Trga Rondo prema mostarskoj katedrali, te i ove kavane “Valjevo” u koju bi svratio sigurno sedam, osam puta mjesečno.
Bio je čovjek izuzetno načitan; “poznavao” je Dostojevskog, Jesenjina, Lazarevića, Balzaka, Krležu i Andrića… Nije postojalo ništa vrijedno u književnosti a da to nije Đuro pročitao; a svaki dan je čitao po dvoje ili čak troje dnevne novine, koje je nosio pod lijevom rukom, a to je u stvari bio batrljak jer tu ruku nije imao nego do lakta i malo duže. Bio je visok skoro dva metra, a politiku je bolje lučio nego drugi ljudi, ali je znao šutjeti kada treba jer se bilo uzaludno prepirati i moglo se završiti i u zatvoru.
Taj dan, a bilo je subotnje prijepodne, bit će oko jedanaest sati govorilo se u kavani o nekom športskom duelu između Nijemaca i Francuza, čini se da je bilo riječ o tenisu ili možda čak i o nekom drugom športu, ali je na zaprepaštenje svih gostiju Đuro Janjić rekao da navija za Nijemce. Ostali gosti bili su iznenađeni, kako to da jedan Srbin navija za Nijemce kontra njihovih srpskih pajdaša Francuza!? Posebno su Srbi negodovali a Đuro je razložno odgovorio, da više cijeni Nijemce jer su bolji radnici u svemu te da “ne spavaju sa ćukama” u krevetu kao Francuzi.
Đuro je bio smiješan čovjek a sam se uopće nije smijao; ljudi su komentirali o njegovoj izjavi “da Francuzi spavaju s ćukama”, te su shvatili da ih Đuro ne voli zbog možda razvarata sa psima ili tako nešto, jer je možda o nekom pojedinačnom primjeru, negdje nešto pročitao. Manojlo je izjavio da navija za Francuze, ali isto tako da cijeni Nijemce kao vrijedne i radne ljude.
I onda se Velibor Blanić koji je u tom trenutku sijedio za stolom sa mladićem Mirom Milićevićem, studentom koji je konobarenjem popravljao svoj studentski džeparac, izjasnio da on najviše cijeni Engleze jer igraju najbolji “fuzbal” u svijetu.
Tih godina je engleski “Liverpool” bio tri puta uzastopce pobjednikom Kupa prvaka i Velibor je o tomu imao svoje mišljenje, te je očito bio u pravu. No, s obzirom da je popio već sedam, osam špricera jezik se razvezao i on ničim izazvan reče “da je jedini europski klub koji je razbio “Liverpool” bio zagrebački “Građanski” 1936. godine”.
To bi sa športske strane bilo u redu reći da nije bilo u kavani “potkazivača” koji bi miliciji uvijek dojavljivali tzv. “antidržavne” ispade. Netko je dojavio miliciji da su u kavani “Valjevo” čiji je vlasnik Srbin, pojedini gosti, opet Srbin Velibor Blanić, a potkazivač to sigurno nije znao, bili razgovori “ustaškog sadržaja” te se kao fol veličao fašizam itd…
U razgovoru su se upetljali neki gosti koji su rekli da su Komljenovići koji su igrali za “Zrinjski” bili odlični igrači, drugi bi dobacili da su to zločinci, a treći bi opet rekli da je i Đoka Simić, pravoslavac koji je također prije Drugog svjetskog rata bio igrač “Zrinjskog” također “dokazani ustaša” i tome nije bilo kraja…
Kod suca za prekršaj, gospodin F. je za nekoliko dana bio izvedeno osam gostiju kavane “Valjevo” koji su “veličali fašizam”; Velibor Blanić, Miro Milićević, Manojlo Šiljegović, Mladen Primorac, Hasan Sarić, Đuro Janjić, konobarica Sabaheta i Beli Kazazić.
Uređujući sudac za prekršaje F. je u početku saslušanja još rekao da bi se moglo utvrditi na ovom sudu ima li elemenata kaznenog djela te bi protiv onih za koje bi se to utvrdilo bio pokrenut poslije i kazneni progon na Općinskom sudu. Odmah na početku se utvrdilo da sudac F. pusti doma Hasana Sarića, za koga su svi tvrdili da nema veze ni sa čim nego tu dolazi u kavanu na rakijicu, jer je stolar koji je nekad radio s Manojlom Šiljegovićem u poduzeću “Obrada drveta”.
Nesretni Hasan je odmah otišao sav preplašen kući, u naselju Luka, a nije zbilja imao ništa sa navedenim događajima toga prijepodneva u kavani “Valjevo”. Da još bude nezgodnije, Hasan je bio “teški Partizanovac”, pa je i on bio sumnjiv, jer kako on kao musliman navija za “Partizan”!? Njegova sestra je bila udata za nogometaša “Veleža” Džafića, a njihov sin je poslije također bio poznati nogometaš “Veleža”, Asmir Džafić, te se Hasan preplašio da ova bruka ne dođe do njihovih ušiju, te bi to moglo imati loše posljedice po cijelu obitelj.
No na sreću uređujući sudac F. je odmah shvatio da je Sarić nedužan i poslao ga kući, te je ovome zlosretniku laknulo, a poslije se nije ništa saznalo, o njegovom “veličanju fašizma”.
Izjavu je najprije dao Đuro Janjić rekavši “da on jeste rekao da se Francuzi “seksaju sa ćukama” a da nije nitko u čitavoj kavani ništa izrekao antidržavno te da onaj tko je ovo lažno prijavio “neka jede govna”. Sudac ga je upozorio da pripazi na grube riječi i pusti ga da sačeka u hodniku suda.
Konobarcica Sabaheta je rekla “da ona ništa nije čula da se govori jer su svi galamili, a samo je vidjela da je Bwli Kazazić udario čovjeka šakom u nos, jer su oni kartali za trećim stolom, a ovaj je izvadio kartu iz rukava i stalno ga potkradao”. Uređujući sudac je pustio na hodnik Sabahetu i Belog jer nisu bili uključeni u taj razgovor o “fašizmu”.
Mladen Primorac je rekao “da je Boro Blanić” pošten čovjek i da je rekao da najviše cijeni Engleze, da navija za “Liverpool”, te da je to sve što je čuo, a stajao je za šankom”. I njega je sudac pustio.
Miro Milićević je izjavio “da ga je “čika Bora” podučavao besplatno matematiku uvijek kada bi to bilo potrebno, sve dok nije završio gimnaziju. Još je izjavio da on nije nikoga uvrijedio u kavani, samo da je bio jaran s nekim nogometašima s kojima je nekada igrao, Komljenovićima”.
Manojlo Šiljegović je izjavio “da je sramota tko je ovo lažno prijavio, te onaj tko nije upoznao Velibora Blanića nije ni upoznao naj plemenitijeg čovjeka na svijetu. Nitko ništa nije rekao antidržavno, a Đuro Janjić se “zajebavao” kada je govorio o “ćukama”.
I na kraju Velibor Boro Blanić, bez imalo straha, kao što to rade pošteni i hrabri ljudi bez “oraha u džepu”, između ostalog reče:
“…meni kao Srbinu su komunisti oduzeli stan na mostarskom Korzu, odmah ispod velikog prodajnog prostora, velikog poštenjaka Blaška Sliškovića, možda je moj ulaz tridesetak metara dalje, a iz razloga jer sam se uvijek družio sa Hrvatima, posebice s Komljenovićima i s njima igrao fuzbal.
Pa sam izgleda zbog toga postao “ustaša” a i zbog toga jer su mnogi koje ja poznajem više puta rekli a ja ovdje potvrđujem da su Blašku Sliškovića odmah po svršetku Drugog svjetskog rata odveli i ubili “Džemalovi ljudi” i to one noći kada su odvedeni i braća Zovko, a ne neka hrvatska vojska, jer taj datum koji lažovi spominju više u Mostaru nije bilo hrvatske vojske već dva mjeseca”.
Onda je Velibor Blanić pitao uređujućeg sudca F. može li ustati na noge i ovaj mu dopustio. Iz prednjeg lijevog džepa na sakou Velibor je izvadio članak iz nekih sarajevskih novina u kome se govorilo o prometnoj nesreći u kojoj je 1974. godine poginuo Berislav Komljenović;
“Evo druže sudija dokaz da je Bero Komljenović bio učitelj u Slavonskom Brodu kada je poginuo, a evo u istom članku piše da je prije bio učitelj u Vinjanima Donjim kod Imotskog. Znači nitko ga nikada nije tražio zbog tobožnjih zločina, a mi nismo veličali u “Valjevu” nikakav fašizam nego smo govorili o mojim prijateljima Komljenovićima i o “Liverpoolu”, odnosno samo smo pričali o fuzbalu”.
Pametni sudac F. je zaključio raspravu uvidjevši da se radilo o lažnoj dojavi.
Nastavit će se…
Tekst: Emanuel Milićević “Sjećanja na vitezove s lentom” | Hercegovina.in
