Pod prozorima jednog profesora psihologije, koji su, inače, gledali na ulicu, djeca su svakodnevno igrala nogomet i pritom pravila veliku buku. Buka koju su pravili je profesoru jako smetala, naročito u popodnevim satima, kada je želio da se odmara.
Razmišljao je kako da riješi taj problem? Znao je da ako bude vikao i tjerao djecu, da to ništa neće pomoći, što više, može stvar i pogoršati, jer bi djeca, u tom slučaju, još više pravila galamu, samo da mu napakoste.
Profesor je smislio plan i riješio da ga sprovede u djelo. Izlazio je svaki dan sam do njih i poromatrao tu djecu kako se igraju. Ostajao bi do kraja njihove igre, i davao im po neku paru, da bi mogli kupiti sladoled. Djeci u početku nije bio jasan postupak čudnog čovjeka, iako im je on prvog dana rekao da ih plaća zato što voli nogomet i voli da gleda kako igraju.
Djeca su na kraju to prihvatila, kao normalnu nagradu za njihovu igru. Ta profesorova igra se, neko vrijeme, ponavljala svaki dan. Djeca su igrala nogomet, profesor ih promatarao i na kraju utakmice redovno im davao pare za sladoled.
A onda, jednog dana, kada su djeca došla, profesora nije bilo. Čekali su neko vrijeme, ali, kako se profesor nije pojavljivao, revoltirano su zaključili: „Cicija stara, e pa ako neće da plaća, nećemo ovdje ni igrati!”
Krenuli su potražiti drugi teren za svoju igru, a profesor se mirno smješkao, promatrajući ih iza zavjese, kako odlaze.
