Kako je nekadašnji nogometaš HŠK Zrinjski Mile Komljenović krenuo put Međugorja na obnoviteljsku skupštinu Plemića

Spremao se to jutro osamdesetogodišnji gospodin Mile Komljenović krenuti za Međugorje, došli po njega neki mladići, nogometni fanovi, koji su htjeli da nekadašnji odlični nogometaš Hrvatskog športskog kluba “Zrinjski” bude nazočan obnoviteljskoj skupštini svog voljenog kluba, u lipnju mjesecu te 1992. godine.

U Mostaru je divljao rat; agresija jugo armije i plaćenih rezervista koji su htjeli izvršiti ponovno holokaust nad hrvatskim narodom, a koji evo skoro pa goloruk pružio otpor. I zato su oni koji su ustanovili “Inicijativni odbor za obnovu rada HŠK Zrinjski”, morali to organizirati u Međugorju a ne u Mostaru, gradu koji je gorio.

Mile je još uvijek polagano namještao kravatu, taj veliki i prepoznatljivi simbol koji je i ime dobio po Croatima, a danas je već legendarno da su te kravate, hrvatski vojnici nosili na vratu kao prepoznatljiv znak u borbama koji bi vodili “za križ časni i slobodu zlatnu”. U Milinom skromnom stanu, se uz dvije fotografije HŠK “Zrinjski” iz perioda do kraja Drugog svjetskog rata, a na jednoj od njih se nalazi i on, nalazila između fotografija, uokvirena “Povelja Kulina bana”, preslik čuvenog dokumenta iz 1189. godine, i to nastalog 29.08. kojeg je dana katolički spomendan Glavosijek, dan kada je Herod otkinuo glavu Ivanu Krstitelju.

I prije nego je bio potpuno spreman za polazak u Međugorje, Mile Komljenović je stao pod preslik “Povelje…” i s njega pročitao “u ime Oca, Sina i svetog Duha” te on i na sebi načinio znamen križa., kako ga njegov veliki hrvatski sunarodnjak i vladar Bosne Kulin, načinio onda kada je potpisivao dokument po svome pisaru.

I bio je radostan Mile što se Hrvati katolici najvećim dijelom nikada nisu odrekli svoje vjere u Trojedinoga Boga; Oca, Sina i Svetoga Duha, kao što mu je bio vjeran i Kulin ban, te što se mole i zazivaju Boga i danas na potpuno isti “kulinovski” način. Hvala ti Bože!

Mile je bio u mladosti vrlo obrazovana i načitana osoba zahvaljujući hercegovačkim franjevcima, uostalom kao i svi njegovi Komljenovići, a i sam je ministrirao kod oltara u dječačkim danima; sjećao se Mile 1945. godine kada su bili ubijeni kao psi svi oni Hrvati koji su Boga zazivali sa “u ime Oca, Sina i Svetoga Duha”, te mu je zato drag ovaj dokument koji su vjerni Hrvati sačuvali o svom sunarodnjaku Kulinu, te se dva primjerka čuvaju u dubrovačkom arhivu, a jedan, možda i orginalni čuvaju Rusi u Sankt Peterburgu, te pripada njima kao velikom kršćanskom narodu.

A iako su Rusi autokefalni pravoslavni oni polažu pravo na njega, jer je njihova autokefalnost nastala nakon Kulinova dokumenta, odnosno u toj godini 1189.-toj i Rusi, i Makedonci, Crnogorci, Grci, Bugari, Srbi, Rumunji, Gruzijci i svi drugi kasnije autokefalni kršćani pravoslavni su bili u nekom zajedništvu s Univerzalnom Crkvom. I sigurno da se i oni raduju nastanku, ali i opstanku ovoga dokumenta, koji potpisa Hrvat i rimokatolik Kulin ban. I hvala mu što je javno svjedočio svoju vjeru, a što se vidi iz “Povelje…”

I smijali se Rusi kada je iz Sarajeva stigao zahtjev, od nekih budalastih političara, kvislinga, da bi taj primjerak iz Rusije trebalo dati u Sarajevo, kao tobožnji dokaz “državnosti Bosne i Hercegovine”, što je naivno za Ruse. Pa da ti politički kvislinzi, imaju ikakvo poštovanje prema kršćanstvu i Europi ne bi ukinuli ulicu hrvatskoga kralja Tomislava, a taj dokaz povijesni je iz 925.-te godine, dakle Hrvati imaju još mnogo dokumenata starijih od “Povelje…”.

Jer Hrvati su jedan od rijetkih europskih naroda koji svoju povijest ne zasnivaju na mitovima nego samo na činjenicama i dokumentima; ili u pergameni a najčešće u kamenu.

A nije Mostarcima nepoznato da ti isti Rusi u Sant Peterburgu čuvaju još jedan veliki i znameniti dokaz o starosti Hrvata kao naroda, a to su Tanajske ploče iz drugog stoljeća po Kristu, a čuvaju ih u muzeju Ermitaž. Na tim pločama se spominju hrvatska nacionalna imena, a na jednoj od natpisa Horoathos se spominje kao sin Sandarza što je iransko (persijsko) ime. Jasni su to dokazi da su tada drevni Hrvati bili iranski narod i da je etnonim Hrvat iranskog podrijetla.

Ploče je pronašao 1853. godine ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev u gradu Azovu u Rusiji koji se u to vrijeme nastanka ploča nazivao Tanais. Tada su u Tanaisu živjeli Hrvati, jedini danas preživjeli persijski narod pleme, iz vremena cara Daria. A kada se govori o persijskom caru, vrijedno je pripomenuti da se uz njega u povijesti prvi put spominje hrvatsko nacionalno ime; petstotinjak godina prije Krista na Darijevoj ploči u Persiji, današnjem Iranu. Stvarno su Hrvati jedan stari i čudesni narod sa impresivnom poviješću.

Moguće da su Rusi shvatili da neki sarajevski kvislinzi žele uništiti taj dokument, “Povelju Kulina bana”, kako bi poništili hrvatsku i katoličku, odnosno kršćansku povijest srednjovjekovne Bosne, a što su već pokušali učiniti Turci Osmanlije rušeći 464 katoličke crkve i 48 samostana, od početka pa do kraja četristogodišnje okupacije ovog europskog ozemlja kao što u svojim povijesnim istraživanjima utvrdi dr. fra Andrija Nikić i drugi vrli historici.

Ali kako su Rusi postupili u svezi Tanajskih ploča?? Oni su dozvolili da se načini odljev u bronci tih Tanajskih ploča, a za to se pobrinuo tadašnji veleposlanik Republike Hrvatske u Rusiji. Te se ploče u bronci danas čuvaju u samostanu hercegovačkih franjevaca Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, u zagrebačkoj Dubravi.

I na to su mostarci posebice ponosni, kako je lijepo znati da ti njihovi franjevci brinu brigu cjelokupnog hrvatskog naroda i njegove impresivne povijesti. Zašto su to Rusi dozvolili? Sigurno zato jer Hrvatima Tanajske ploče i pripadaju, kao što sarajevski kvislinzi nemaju nikakve veze s “Poveljom Kulina bana”, te im nisu dozvolili niti da ju dirnu svojom rukom.

I potekle su suze radosnice u Međugorju, obnovljen je rad HŠK “Zrinjski” nakon njegovog nasilnog gašenja 1945. godine, a sve je popraćeno svetom misom zahvalnicom, koju su zajedno sa predslavljem ukupnog misnog slavlja, vjerni katolici započeli kao i njihov veliki sunarodnjak Kulin ban, riječima “u ime Oca, Sina i Svetoga Duha”. Baš zanimljivo i to dvije tisuće godina isto; Petar Stijena i njegova neuništivost se pokazala evo istinom i u ovim danima. Isus Krist, Sin Božji je održao obećanje…

Neki mladići su uz svečani ručak, na kome je bilo nazočno stotinjak ljudi, donijelo ručno načinjeni dres predratnog “Zrinjskog” s lentom, jer je bio najviše prezentiran na starim fotografijama, i obukli ga osamdesetogodišnjem Mili Komljenoviću. Da je među gostima bilo i kvislinga i to ovaj put katoličkih, bilo je sigurno, no recimo i mi kao što je rekao Đuro Janjić, Srbin na suđenju pred uređujućim sudcem F., “neka jedu govna”. Ali ovaj put se nećemo ispričavati zbog grubih riječi.

Da se povijest ponavlja i da se poigrava s ljudima, dovodeći ih u situacije koje su nepredvidive i neočekivane, ali ipak smislene jer je u njima možda sadržan Božji plan, dokazuju i neka nevjerojatna zagrebačka događanja.

Nastavit će se…

Tekst: Emanuel Milićević “Sjećanja na vitezove s lentom” | Hercegovina.in