Kako je splitsko dite Branko Vidjak završio u zagrebačkom Borcu

Nastavak teksta iz Romana o nogometu, “Zrinjskom”, Mostar… “Sjećanja na vitezove s lentom” Emanuela Milićevića. Prethodni tekst pročitajte OVDJE.

Zato uvaženi novinar možda ima grižnju savjesti zbog nečega; Hrvati su sigurno ponosni što su imali toliko svojih sunarodnjaka u “Partizanu” u povijesti i to je Hrvatima posebna čast. I on i Ćurković na više mjesta govore da su zavoljeli “Partizan” i to govori o njima kao velikim ljudima.

No zanemarivati “prisile” o prelasku u Beograd tih godina poslije Drugog svjetskog rata nije dobro. Bobek, Brozović i još neki bili strijeljani da nisu nasilno odvedeni u “Partizan”. I to je sasvim pouzdano i jasno. No, isto je tako sigurno da se narednih godina išlo dragovoljno i iz ljubavi prema nogometu, a imali su nogometaši određene povlastice.

Te 1945. godine se Bobek kolebao, ali su mu komunistički okupatori Zagreba zaprijetili da će mu brat Vilko biti osuđen na deset godina robije zbog tzv. “ratnih zločina”, ako on ne potpiše za “Partizan”. Stjepan je potpisao i Vilko nije osuđen, jer i nije radio ni komu ništa. Kako to znamo? Pa znano je jer je pregovore vodio Franjo Tuđman, koji je četrdeset i pet godina kasnije postao Otac Domovine.

Kako su prošli oni koji nikada nisu htjeli u Beograd? Ico Hitrec i Ratko kacijan su ubijeni podmuklo; jedan sa trideset i pet a drugi sa trideset i dvije godine. Danas možda i najveća omladinska škola nogometa u Europi nosi ime “Hitrec-Kacijan”, Građanski nogometni klub “Dinamo” se zna odužiti svojim velikanima.

No, za gospon novinara još jedan podsjetnik; otac Zvonimira Bobana, kapetana brončanih iz 1998. godine sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj je rođen u hercegovačkim Grudama, a otac Stjepana Štefa Bobeka, je iz Bileće, također u Hercegovini. Da se ne zaboravi.

No, Mostarci sve tako lijepo znaju upamtiti; o svome “Zrinjskom”, ali i o “Veležu”. Mostarci sve znaju o patnjama “Građanskog”, odlascima u “Partizan”, ali oni sve znaju i o podvalama koje se govore o “Hajduku” i otimanju Vladimira Beare uz političku ucjenu i prijetnje, te da se uvijek nastoje zavaditi navijači velikih hrvatskih klubova; “Dinama”, nekadašnjeg “Građanskog” i splitskog “Hajduka”. Kako to i na koji način čine jugo tajne službe; stalno zavađati Hrvate, a proglašavajući “Hajduk” za tobožnji komunistički klub, što jednostavno nije istina, a na tu laž mnogi nasjedaju. Ali ne i Mostarci!!!

Splitski “Hajduk” je veliki nogometni klub koji je osnovan 1911. godine a dobio je ime kao simbol otpora stranim zavojevačima, i nikada u povijesti nije mijenjao svoje slavno ime. Godine 1950. osnovana je navijačka skupina “Torcida” koja je krvno vezana za “Hajduk”. I nikada ta navijačka skupina nije okrenula leđa svome voljenom klubu, iako su u nju, “ubacivani” provokatori i djeca jugo špijuna.

Jedan od najvećih progona u povijesti hrvatskog nogometa se zbio upravo u “Hajduku”, a provodila ga jugoslovenska tajna policija; nešto kao što su progonjeni nogometaši “Zrinjskog” i njihovi rukovoditelji nakon Drugog svjetskog rata. Ili nešto kao mučenička ubojstva Hitreca i Kacijana jer nisu htjeli ići u Beograd igrati “fudbal”. Jedan od najvećih nogometaša “Hajduka” toga vremena, ali povijesno i daleko značajnije, a koji je ostao potpuno prešućen sve do Domovinskog rata devedesetih godina dvadesetog stoljeća je bio gospodin Branko Vidjak.

Branko Vidjak je igrajući za svoj voljeni klub bio stalno u opasnosti da ga ne strijeljaju jugoslavenski okupatori grada Splita; njegovog oca Vicka su komunističke ubojice strijeljale 1943. godine samo što je bio domoljub i pošten Hrvat, ali mu se gadila Jugoslavija. On je bio jedan od najvažnijih igrača u osvajanju Prvenstva Jugoslavije 1950. godine, ali ga se u vrijeme Jugoslavije nije uopće smjelo spominjati, jer je bio tobožnji “ustaški” sin. No, on je bio nogometni velikan kao Matošić, Vukas ili Beara i to se htjelo zataškati.

Ubojstvo njegova oca obilježilo mu je cijeli život; u vrijeme igranja u “Hajduku” bio je zidarski majstor u splitskom Konstruktoru. Splitska publika ga obožavala; bio je hrabar, robusan, te je stalno vukao naprijed, a igrao je krilnog ili centralnog napadača. U 235 nastupa za “Hajduk” postigao je 120 golova, a nosio je voljeni dres od 1937. do 1951. kada je morao napustiti rodni grad. U prvom dijelu prvenstva bio je najbolji igrač, ali su ga unutarnji neprijatelji kluba bili potjerali u zagrebački “Borac” bez njegove volje a da bi time oslabili Splićane.

No, prije utakmice sa FK “Crvena Zvezda” navijačka skupina “Torcida” je izvršila pritisak na upravu kluba da se vrati Branko Vidjak i da nastupi na toj utakmici. Pritisak je uspio i “Hajduk” je pobijedio a o tome je svoje viđenje imao i Centralni komitet komunističke partije iz Zagreba, koji su vodili anti Hrvati i Jugoslaveni:

“Prije utakmice “Hajduk” – “Crvena Zvezda” uprava je pustila Branka Vidjaka da ode u zagrebački “Borac”, a to je inače bivši “ustaša” čiji je otac strijeljan kao narodni neprijatelj. Jedna grupa navijača inače “proustaških” elemenata je tražila da se ovaj “ustaša” vrati i da igra za “Hajduk” u toj utakmici.”

Eto kako su Jugosi tretirali “Torcidu”, ali Branko je ipak zaigrao; iako je navijačima već ispisana smrtna presuda njen čelnik Vjenceslav Žuvela je u potpunosti uspio i nije se plašio. U 86.-toj minuti Stane Krstulović je ubacio loptu s lijevog krila, a snažni Vidjak ju nakon visokog skoka spustio na noge za Broketu koji je matirao Mrkušića za pobjedu “Hajduka”. Te je godine Vidjak bio drugi strijelac “Hajduka” odmah iza Frane Matošića.

Ipak Vidjakova najdraža pobjeda nije bila ta; pobjeda republičke reprezentacije Hrvatske nad Srbijom pred krcatim Maksimirom četiri na prema jedan je bila njegov život, a on je u toj utakmici dao dva gola. No te su ga utakmice mogle stajati života; nalog za njegovo uhićenje već je bio napisan, ali je on uspio pobjeći preko granice krijući se danima. Dobio je politički azil u Švicarskoj i tamo će godinama nastupiti kao vrhunski nogometaš za “Servette”, “Grasshoppers” i “Zurich”. a kao trener vodio je “Croatiju” iz Toronta.

Godine 1992. točnije četiri decenije nakon prisilnog odlaska u emigraciju vratio se u svoj voljeni Split i tada neovisnu Hrvatsku. Kamere su zabilježile trenutak kada je Branko Vidjak u bijelom sakou i s velikim hrvatskim grbom na grudima na Poljudu izveo početni udarac u prvenstvenom meču s “Varteksom”.

I tako Mostarci podjednako vole i “Hajduk” i “Građanski”, ali sigurno najviše svoj HŠK “Zrinjski”. Niti u jednom hrvatskom klubu u povijesti ne možete naći crvenu nit ili crvenu petokraku, jer jednostavno Hrvati znaju kakvi su to krivci i zločinci, a napose neprijatelji hrvatskog nogometa.

I nipošto zaboraviti Mostar, grad koji ima ranokršćansku baziliku u naselju Cim, koja datira iz četvrtog stoljeća po Kristu, a koja je starija skoro tisuću i sto godina od znamenitog Starog mosta, koji ono izgradiše dubrovački klesari u drugoj polovici šesnaestog stoljeća, te grad koji tisuću petsto godina baštini kršćanstvo, ne možete prebrisati gumicom.

Pitanje je sad; od kuda ta i takva bazilika u tadašnjem Ilirku i tko ju je sagradio i tko joj je titular bio? Je li na mjestu današnjeg Cima možda bio grad kao ilirski Daorson ili kao možda hrvatski Dubrovnik? Sigurno jeste jer u tim vremenima, takve bazilike su bile građene u samo velikim, bogatima i znamenitim gradovima!

Gradili su je sigurno sljedbenici apostola Pavla, apostol Tit i njegvi sljedbenici. Tit je a vidi se iz Poslanice svetog Pavla apostola da je taj njegov učenik širio Radosnu vijest na tom ozemlju. činio to neposredno u godinama nakon zemaljske smrti Isusa iz Nazareta?!

I uz to je Mostar grad u kome su Hrvati još 1390. godine izgradili u naselju Zahum, kameniti franjevački samostan Svetoga Antuna, te još šest kamenitih crkava, a koje srušiše Turci Osmanlije, i grad koji nikad više neće dozvoliti da mu povijest pišu neki drugi, jer su je Hrvati davno zapisali i to u kamenu. Također to ne trebaju dozvoliti drugi i drugačiji, ali molimo lijepo; bez laži i političkih podvala.

Nastavit će se…

Tekst: Emanuel Milićević, “Sjećanja na vitezove s lentom” | Hercegovina.in