Generacije Mostaraca su se smjenjivale, stariji su odlazili, a mlađi odrasli; u športskom i nogometnom svijetu počeli su nestajati likovi koji bi trebali biti zabilježeni u povijesti. Tako je blijedilo i nestajalo ime “Zrinjskog” koji je bio član FIFA, kada neki sadašnji klubovi nisu niti postojali. I zaborav je bio neimenovan, a komunistička strahovlada nemilosrdna.
Nitko nije smio spomenuti “Zrinjski”, a da ne bi otišao u zatvor ili bio izbačen s posla. Nitko nije smio ići na katoličku svetu misu u crkvu, odnosno u jedinu mostarsku građevinu te Crkve, a da ne bi bio izbačen iz škole, kluba ili radnog mjesta. U najmanju ruku bio bi šikaniran.
No, da tih godina, početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća nije sve mrtvo i zaboravljeno pobrinuo se opet sam Veliki Bog; jednu od prvih glasina o postojanju nekadašnjih mostarskih klubova iznio je, vjerovali ili ne, jedan nekadašnji nogometaš, iskreni pravoslavac; čovjek koji je volio svakoga i nije mrzio nikoga. Pa je govorio slobodno o tome jednome dječaku, a i drugima te poslije desetak godina, zbog svog istupa javnog u jednoj mostarskoj kavani, završio na sudu! No valja ići redoslijedom zbivanja.
Bližio se kraj školske godine 1973./74., te je još jedna mostarska puškoškolska generacija prelazila na jesen u srednju školu. I svako je na neki svoj način htio provjeriti kakva su njegova znanja i kako dobiti što bolje ocjene da bi se lakše upisalo u željenu srednju školu. Miro Milićević je bio vrlodobar učenik, polazio je Sedmu osnovnu školu u naselju Donja mahala, a zbog nemira i povremene razuzdanosti uvijek mu je nedostajala jedna ili dvije ocjene da bi bio odličan.
No njemu i nije bilo stalo do toga da bude odličan, ali eto trudio se koliko je mogao jer se bio već ozbiljno bavio košarkom i igrao u KK “Lokomotiva”. Išao je u školu godinu ranije no što je bilo propisano, pa je već kao četrnaestogodišnjak očekivao upis u Prvu mostarsku gimnaziju.
I on je htio na neki način provjeriti svoje znanje, i u tome je imao veliku sreću; njegov prvi susjed Velibor Blanić Boro je besplatno podučavao djevojčice i dječake iz toga naselja, a kuća mu se nalazila odmah preko puta parka pjesnika Alekse Šantića, iz koga se, znameniti Stari most vidio kao na dlanu, što bi ono ljudi rekli “možeš ga iz parka dodirnuti rukom”.
A taj ti je Velibor Blanić, u dječjem svijetu poznat kao “čika Boro” davao besplatne “instrukcije” iz pet ili šest predmeta, što bi bilo svjevrsno čudo, jer od kuda čovjeku takvo znanje i strpljenje!? Kuća mu se nalazila odmah na početku sokaka, a to je bila jedna velika stara građevina, te je odisala svime onim što je karakteriziralo ono što se predstavlja pravoslavlje; mirom i tamjanom.
No, te zaključke nije mogao donijeti nitko u tim godinama; ali u godinama poslije, kada su svi iz te kuće umrli i netragom nestali sa lica zemlje, ali ne i iz sjećanja njima bliskih ljudi, moglo se o toj znamenitoj kući govoriti kao o zbilja hrišćanskom domu u kome su tiho živjeli plemeniti ljudi. I to bi bila jedna istina. Dakle ta se kuća nalazila na samom ulazu u strmi sokak s desne strane i bila je na adresi Ulica Braće Balaća 2.
A taj je sokak išao uz brdo sve do u naselje Bjelušine i završavao je na mjestu gdje je polovinom sedamdesetih godina prošla obilaznica gradska, što bi ju Mostarci nazvali “magistrala”. I onda se odmah uz tu “magistralu” nalazilo još gore prema brdu, Novo pravoslavno groblje, a lijevo od njega dvjestotinjak metara velika Srpsko-pravoslavna Saborna crkva.
Kuća je bila u vlasništvu obitelji Akšam Vojnović, a njen stvarni domaćin je bio Vladimir Akšam Vojnović, koji je bio ujak Velibora Blanića, odnosno bio je brat njegove majke Slavojke. Slavojka je bila najstarija od svih Vladmirovih sestara, i odavno pokojna, a u toj znamenitoj pravoslavnoj kući su živjele još dvije sestre; Bosiljka koja je bila stara udovica i prezivala se Galanos, jer joj je pokojni suprug bio Grk, te je njihov sin Gordan Gogo sve do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća živio u Banjaluci, kada je došao u Mostar i naslijedio veliko Akšamovo imanje, jer drugih potomaka nije ni bilo.
Dolazio bi Gogo u Mostar i u godinama prije sve dok su stari bili živi, a dane bi provodio u kavani “Valjevo”, vlasništvo jednog drugog Srbina, također odličnog pravoslavca, Manojla Šiljegovića.
Treća Vladmirova sestra se zvala Mara, nije se nikako udavala, te je u toj velikoj kući živjela tiho i skromno, bratu na usluzi, koji se također nikada nije ženio. I tako je njihov život tekao polako i uredno, kao po nekim propisima, a Vladimir je bio član stalnoga vijeća Srpsko-pravoslavne crkvene općine Mostar.
Ovi Akšami Vojnovići su bili podrijetlom iz sela Čvaljine u Popovu polju, te su oni jedni bili pravoslavci i poslije Srbi od toga prezimena. Osnovno prezime im je bilo Vojnović, ali su Akšam pridodali kada su preselili na austrougarsku masonsku ponudu da se isele u Mostar, te umjesto katoličke vjere preuzmu pravoslavlje i nasele neka područja koja su nezakonito prije oteli Turci okupatori. I to je bila jednostavna ponuda.
Svi drugi Vojnovići koji su ostali u Čvaljini, a mnogi su živjeli i u Dubrovniku, bili su Hrvati katolici i bilo ih je desetine u toj istoj obitelji. Vladimirov rođeni stric Nikola je od 1880.-tih godina živio u Dubrovniku i bio Hrvatom i katolikom, što je veoma zanimljivo i toga se nitko nije stidio. Sretan, Vladimirov otac došavši u Mostar donio je veliku gomilu dukata, koju je dobio za taj prijelaz, te su kupili tu veliku kuću koja je pripadala begovima Kajtazima, a dio od tih Kajtaza po dolasku Austrougarske iselio u Tursku, a neki su ostali živjeti u susjedstvu u jednoj isto tako velikoj kući.
I nisu Akšami Vojnovići samo to kupili; kupili su na Buni kod Mostara od tih istih dukata veliko brdo nazivkom “Petak”, a na njemu pedesetak dunuma zemlje, a koji je do tada bio u posjedu nekih aga prezimenom Hadžić.
Sve ovo bi više puta pripovjedio stari Vladimir koji je živio skoro do polovice osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, te je sahranjen na tom Novom pravoslavnom groblju. On je bio revni hrišćanin, sve druge kršćane je smatra sebi sličnim pa nije pravio niti razlike među nacijama, a bio je blage naravi. Ostat će zabilježeno, a i mnogi i danas mogu posvjedočiti da je njegovom pogrebu nazočilo više muslimana nego kršćana uopće, te je među pukom ostala priča da je samo znamenitom pjesniku Aleksi Šantiću bio veći pogreb i da je samo Aleksinom pogrebu više muslimana nazočilo.
Ta stara kuća je poslije dorađivana, a u svakoj od prostorija su bile najmanje po dvije ikone, prikazi mnogih svetaca, te je bilo i dosta postolja gdje bi ukućani palili svijeće žute boje. U njih je glavno slavlje bila krsna slava, a njihov svetac zaštitnik je bio sveti Nikola, i to dvadesetog dana dvanaestoga mjeseca u godini. Slava je bila posna, nisu taj dan jeli meso, te bi se nabavilo dosta bakalara i druge ribe, a vino bi donosili s Bune, i to prvoklasno. U veliko dvorište bi se ulazilo na veliku drvenu kapiju koja je imala naprijed dvije velike alke. Kada bi namjernik otvorio vratnice zazvonilo bi zvonce i svi bi ukućani znali da imaju posjetitelja.
Onda bi bile dvije skaline, što bi ono Mostarci rekli dva basamaka kojima se silazilo i desno od ulaza je stajala stara česma, korito i velika slavina. A onda bi skaline, njih nekoliko se spuštale u lijevo i gost bi se našao u velikom dvorištu koje je bilo obloženo kaldrmom. Naprijed je bila velika veranda sa ogromnim drvenim stolom i dvjema velikim klupama na koje bi moglo sjesti na svaku, do sedam ili osam ljudi.
Desno u dvorištu bi bio veliki komin, odnosno sušara za meso, s kosim krovom a prekrivena kamenim pločama, i bila je sigurno površine oko tridesetak četvornih metara, jer je u sklopu bila i ljetna kuhinja u kojoj je uvijek “ordinirala” tetka Mara.
U samom prizemlju kuće je bila dnevna soba od nekih četrdesetak četvornih i u desnom kutu velika kraljica peći koja bi u zimskim večerima dolazila do usijanja. Namještaj jednostavan; sve staro drvo sa prostirkama i jedan veliki otoman koji se nalazio do samih prozora koji su gledali na dvorište. Iza toga dnevnoga boravka se nalazio veliki, metar ukopani podrum, što bi se reklo “izba”, a u tu se izbu kao i u dnevnu sobu ulazilo sa velikog hodnika koji je bio “prekriven” drvenim balkonom, na koga se penjalo drvenim skalinama, a s toga balkona se na katu ulazilo u četiri velike sobe čiji su prozori gledali na sokak.
Velibor Blanić bi sjedio pod tom verandom, čitajući novine i pušeći umotani duhan kako ga ono narod nazivaše, škiju. Čitao bi pretežno beogradsku “Politiku”, na koju bi bio preplaćen njegov ujak i gledao bi ispod naočala prema dvorišnim vratima. Miro Milićević bi u nejga dolazi toga proljeća kao osmaš, već dva ili tri puta, a razlog bi bila uvijek matematika. Iako je imao ocjenu između trojke i četvorke, kod “čika Bore” bi utvrdio jednadžbe i neke skupove koji te odmah dočekaju po dolasku u gimnaziju. I kada bi to riješili za oko uru vremena, Velibor bi skinuo naočale i počeo bi razgovor ugodni naroda mostarskoga:
“Evo si ti Miro jedini iz komšiluka koji se bavi košarkom, a ovo tvoje društvo više voli fuzbal. Znam da ti je onaj koš i tablu napravio August Hamzić, pa eto lijepo je da se baviš športom.”
I dječak se iznenadio, Boro fudbal naziva “fuzbal”, a govori šport kao da je Latin a ne pravoslavni. I raspitao se Boro o bratu mu Mladenu koji je već išao u gimnaziju, te onda počeo povijesnu temu:
“Ja sam ti moj Raga, a zovem te tim nadimkom jer sam čuo da te tako zovu na ulici i kažu da si ga dobio po nekom košarkašu Meksikancu, nekada igrao za JŠK, i u Mostaru su bila četiri ili pet klubova, te se tih godina u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, momci lako prebacivali iz kluba u klub. Išli bi tamo gdje bi imali više drugova, a mogu ti reći jer si športaš, da je najbolji bio HŠK, pa onda JŠK, a “Velež” i “Vardar” su bili iz nas.
Ja sam na jednoj utakmici protiv HŠK-a dao gol i igrali smo neriješeno. I kao nagradu naši su igrači u hotelu “Bristol” bili posluženi sa po jednim špricerom a ja kao strijelac gola sam popio dva špricera. To su ti bile tadašnje nagrade moj Raga.
Moj brat Miho je bio trgovac i pomagao koliko je mogao naš JŠK, i bio je zaposlio petoricu igrača, a neke je preporučio drugima da ih uposli. A HŠK se ustvari zvao “Zrinjski” i nisu ih nešto vlasti voljele. Iako nisu igrali samo Hrvati bilo je i drugih, recimo jedan od boljih igrača je bio pravoslavac Đorđe Simić. HŠK su pomagali veletrgovci, kao onaj Blaško Slišković što je bio otac onome Vlatku što ga zovu Guk i igrao je halfa u “Veležu”, negdje iza pedesetih godina. Dobri ljudi bijahu ti Sliškovići, a i dobar igrač biješe Vlatko.
Najbolji je u HŠK-u bio Bero Komljenović, to je bio moj pobratim. Živa vatra na terenu, dribler i dodavač, a i goldžija dobar. S njim sam se najviše družio, poslije ga proglasili zlikovcem, ali to su laži i to su lagali mostarski klošari za koju litru rakije ili vina. Mater im klošarsku.
Išao sam ja kod tih Komljenovića kući, imao brata i dvije sestre, a i rođak Mile im je igrao fuzbal. Bila je živa zafrkancija kod njih; svi bili neki muzičari. Pa bi meni onda rekli kad bi malo svi popili vina; “hajde Boro da jednu srpsku otpjevamo”. I otpjevali bi a meni svejedno samo da se družimo i ne mrzimo. Dobri ljudi ja ti kažem moj Raga, mali čovječe”.
Nastaviti će se….
Tekst: Emanuel Milićević “Sjećanja na vitezove s lentom” | Hercegovina.in
